Sveta Jozefina Bakhita, sudanska i talijanska redovnica, rođena je 1869. u Olgossi u Južnom Darfuru u Sudanu, u etničkoj skupini Daju. Bila je iz bogate i ugledne obitelji. Odrasla je s roditeljima, tri brata i dvije sestre. Jedna od sestara bila joj je sestra blizanka.
U devetoj godini života, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli su je arapski trgovci robljem.
U sljedećih nekoliko godina preprodavali su je na tržnicama El Obeida i Khartouma kao ropkinju pet puta. Otmica ju je toliko potresla da je zaboravila vlastito ime. Robovlasnici su ju nazvali Bakhita, što u prijevodu znači "sretna". Ljudi koji su je kupovali, zlostavljali su je svakodnevno i bili prema njoj nemilosrdni i okrutni. U glavnom gradu Sudana, Khartoumu, kupio ju je 1883. talijanski vicekonzul Callisto Legnani. On je za razliku od dotadašnjih vlasnika pokazao poštovanje prema njoj. Poveo ju je 1885. sa sobom u Italiju i u Genovi je povjerio brizi prijatelja Augusta Michielija, kao dadilju njegovoj kćerki Mimmini. U Italiji su s njom lijepo postupali pa je zavoljela novu domovinu. Za vrijeme ropstva bila je prisilno preobraćena na islam, ali se 1890. odlučila krstiti, ponukana boravkom u Institutu za katekumene sestara kanosijanki (Canossiane) u Veneciji. Tamo je provodila mnogo vremena kao pratilja Mimmine Michieli čiji roditelji su otputovali u Sudan, gdje su kupili veliki hotel u Suakinu, luci na Crvenom moru. Bakhita je uzela ime Giuseppina Margherita Fortunata. S krštenjem je rasla njezina ljubav prema Kristu i redovničkom životu. Obitelj Michieli željela je Bakhitu povesti sa sobom u Sudan, ali ona se tome usprotivila pa je njezin slučaj završio na sudu. Sud je uz podršku sestara kanosijanki i venecijanskog patrijarha Domenica Agostinija odlučio da se ukida Bakhitino ropstvo i ona je napokon postala slobodna.
Stupila je 1893. u novicijat kongregacije Kćeri milosrđa, zvanih „canossiane“ (Figlie della Carità, Canossiane) u Veneciji, a 1896. položila je u Veroni prve zavjete. Osim tri godine koje je provela u Africi, pomažući mladim sestrama da se pripreme za misijsko djelovanje na Crnom kontinentu, ostatak života je provela u gradu Schio u provinciji Vicenza. Tamo je 45 godina radila kao samostanska vratarica, sakristanka i kuharica. Bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Svesrdno je pomagala siromasima, nevoljnicima i djeci. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh privlačili su pozornost i ljubav svih koji su je upoznali. Od milja su je zvali Sor Moretta i Madre Moretta. Poglavarica reda zamolila je Bakhitu da napiše sjećanja na svoj život i svoja iskustva, a njezin životopis objavljen je 1931. i učinio je slavnom u cijeloj Italiji. Posljednjih godina života bila je vrlo bolesna i kretala se tek uz pomoć invalidskih kolica, ali je do zadnjeg trenutka ostala vesela i nasmijana. Preminula je u Schiju 8. veljače 1947. Njezino tijelo bilo je izloženo na odru tri dana, a tisuće ljudi opraštale su se od svoje “crne majke”. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1992, a svetom 2000.
Prigodom njezine beatifikacije Papa je rekao: „Njezina je poruka ona herojske dobrote što odražava dobrotu našeg Oca na nebesima. Ostavila nam je svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskih oprosta s golemim značenjem u današnje doba. U ovo vrijeme, kada razuzdana utrka za moći, novcem i užicima uzrokuje toliko nepovjerenje, nasilje i usamljenost, Bakhita nam je dana od Gospodina kao univerzalna sestra koja otkriva tajnu stvarne sreće: Blaženstvo.“
Misli svete Jozefine Bakhite
Sve sam dala svom Gospodinu: On će se brinuti za mene… Najbolje stvari za nas, nisu one za koje mi mislimo da su najbolje, nego one koje nam Gospodin udijeli. Kada jedna osoba voli drugu svim srcem, tada čezne da bude s tom osobom: stoga čemu strah od smrti? Smrt nas vodi k Bogu! O Bože, da mogu odletjeti k svim ljudima na svijetu i zboriti im o tvojoj dobroti, koliko bi duša samo osvojila! Primila sam sakrament krštenja s radošću koju samo anđeli mogu opisati…
