Uskrs postoji ne samo da proglasi, nego da obistini, ostvari novi Život, novo Pobožanstvenjenje, tu „koinoniju“, to zajedništvo, povezanost, učešće i jedinstvo s našom Raspetom i Uskrslom Ljubavi Kristom, jedinstvo s Bogom Trojstvom.
No, uvjet je ono što se dešava u našem životu i što se zbilo u Kristovu životu: Križ. Jedini uvjet za Uskrsnuće jest umrijeti, a jedini uvjet da bi se živjelo zaista kršćanski Život, jest Uskrsnuti. Da, istina je da Uskrisuje samo onaj tko umire. Tko ne umre, tko se boji, tko se opire, tko se vezuje, kome je duša otežala u kojekakvim brigama, kontrolama, posesivnostima, strahovima, egoizmu, mržnji, nepraštanju i svim ostalim ljudskim ludostima – dobro je zabio okove svoje sudbine.
Ići kroz život poput jadnika, cvileći na svaku protivštinu i poteškoću ne znači umrtviti se, svakako ne dovoljno da bi se Uskrsnulo. Neki ljudi očito moraju trpjeti, dovoljno dugo i dovoljno jako dok ne lupe šakom ili glavom o stol i kažu: „E sad je dosta!“ Bojali su se trpljenja Kristova, a ne znaju da već trpe što se boje.
Najgore je biti ni jedno ni drugo, prekriveno svjetlo, obljutavljena sol. U svijetu se osjećati nelagodno dok se pogani jezici cerekaju uživajući u prividu lagodnog života, a pred oltarom i svetinjama stenjati pod teretom krivnje buljeći u prazninu s uvijek ponavljanim ritualima bez Srca i životne Radosti. Ne, takvi sigurno nisu Uskrsnuli i zato putuju uvijek teško izranjeni, jadni, kukavni, kljasti, slijepi, pod teretima zakona tih i takvih istih slijepaca – a ima ih posvuda – kao zombiji koji stoje s onu stranu Života čekajući da im netko sažvače hranu.
Dok su mnogi ovčinjaci prazni, a stada na krivim pašnjacima, oni Uskrsla Srca i od crkve i od svih drugih primaju manje Vjere i Ljubavi, a više Križa. I to nipošto nije beznačajno, jer Križ je put i dokaz da Ljubav može dovesti do apsurda onoga tko ljubi, ali nipošto ne do uništenja. O radosnog li Križa spasa koji zaljubljenim božjim Srcima svaku…
…“Via dolorosa“ pretvara u „Via gloriosa“!
