Zašto misliti na mnoge stvari, a na kraju zaboraviti jedinu koja je važna? Je li uopće važno riješiti razne svoje i tuđe probleme, ako na kraju ostavimo neriješen najvažniji problem? Kakvog smisla imaju naša postignuća, naši trijumfi, naša isticanja u životu, u društvu, u zanimanju, ako se poslije slomimo u smjeru Vječnog Života? Koji su naši dobici i uspjesi, ako izgubimo Mir Srca, Radost Života i Vječnost? Što to uživamo u svojem učenju i svojem znanju, ako ignoriramo Evanđeosko Znanje i značenje Života po njemu? Što su naše ugode, ako nam zauvijek oduzimaju Božje ugode?
Ako uistinu žarko ne tražimo Svetost, ništa ne posjedujemo; ako tražimo Svetost, imamo sve. „Quaerite primum regnum Dei et iustitiam eius et haec omnia adiicientur vobis" – „Tražite najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu i sve drugo će vam se nadodati". Ne zaboravimo da ono što nas koči na našem putu nisu naše slabosti i zapreke koje se realno događaju, već ono što nas priječi nedostatak je naše odlučnosti. Ne povlačimo se unatrag jer su zapreke nesavladive, nego su zapreke nesavladive jer se povlačimo unatrag. Neodlučnost je jedina prava zapreka. Kada je jednom pobijedimo, više ne postoje druge ili jače zapreke, sve pobjeđujemo s velikom lakoćom. Naše „da" Raspetoj i Uskrsloj Ljubavi, neka bude odlučno „DA" i s njegovom milošću, uvijek sve smjelije, potpunije, neosporno, apsolutno.
Lacordaire kaže: „Rječitost je kći zanosa. Dajte mi zanosita čovjeka i učinit ću od njega govornika. Dajte mi odlučnog čovjeka i dat ću vam Sveca". Samo odlučan čovjek je čovjek koji osjeća zanos Svetosti. Neka nas nitko ne nadiđe u želji za Svetošću. Naučimo uz pomoć naše Raspete i Uskrsle Ljubavi, biti ljudi velikih želja, željeti Svetost svim snagama naših uvjerenja i svim nitima našega srca da bi smo poput apostola Tome, probuđenih očiju još za života mogli uskliknuti...
..."Dominus meus et Deus meus!" – „Gospodin moj i Bog moj!"
