Govore nam o susretu s Bogom. Susret postaje poziv i život postaje zadatak.
Mladić Samuel (od Boga uslišani, Bog je uslišao) živi u nezgodno vrijeme povijesti spasenja. Čuvari vjere, svećenik Eli i njegovi sinovi žive od svetinje ali ne promiču svetost.
Samuel je od Boga izmoljeno dijete vjernih roditelja koji poštuju svećenstvo, koji u tom svećenstvu vide jamstvo čuvanja tradicije i znak nade za budućnost.
Stoga takvim svećenicima i povjeravaju na odgoj svoje dijete.
Mladi Samuel doista nema što dobra naučiti od ljudi kojima je povjeren.
Ipak, starac Eli iako nije kadar načiniti reda u domu Božjemu, zna mladiću koji je Boga željan, pomoći da Boga čuje.
Bog zove Samuela ali mladić to ne razumije. On je spavao u svetištu Gospodnjem. Sveti pisac nam donosi vrlo dinamičan opis prvoga Samuelova iskustva s Bogom. Bog ga dva puta poziva po imenu i dva puta Samuel misli da ga zove Eli, svećenik pod čijim je nadzorom rastao.
Samuel ne razumije o čemu se radi, jer još „nije poznavao Gospodina“. On je čvrsto vjerovao u njega i zato ga je u svetištu štovao, ali mu Bog još nikada nije objavio svoju riječ.
Tek treći put Eli shvaća da je Bog taj koji zove Samuela, te ga upućuje da se vrati na svoj krevet i da, ako ga Bog pozove, kaže: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“
Ovaj uzdah ostaje vječno zapisan u Bibliji i u kasnijemu kršćanskom životu milijunima će puta biti ponovljen.
Eli, zapravo, poučava dječaka Samuela osnovnome stavu u susretu s Bogom – slušanju. I, doista, kada Gospodin i četvrti put pozove dječaka, ovaj mu odgovara kako ga je Eli uputio, izričući tako svoju podložnost Bogu, nazivajući se slugom.
I Samuel doživljava susret s Bogom, postaje prorok koji će pomazati kraljeve i ojačati narod obnovljenim bogoštovljem. To je iskustvo Boga koje je Samuel doživio. On ima Boga uza se, kao što su ga imali i proroci Izraela.
Od ovoga mladića možemo svi naučiti ponajprije hrabrost i odvažnost tražiti savjet. Zamislimo se malo! Koliko puta smo u prilici kad nas snađu sumnje i poteškoće i mi ih pokušavamo sami riješiti. Nemamo vremena da se posavjetujemo s iskusnijima i starijima i konačno s Gospodinom. Neka nam ovaj primjer bude pouka.
Trebali bi uvijek biti pripravni poslušati Božji poziv. Kad nas Bog zove, potrebno je odazvati se. I onda mijenjati svoj život.
Istina je, međutim, da nije uvijek lako razaznati glas Gospodinov. Samuel ga je prepoznao tek pošto ga je uputio svećenik Eli kojemu se obratio i koji mu je rekao: „Pazi, ako te ponovno zovne, ti reci: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“
I onda kad Gospodin izravno zove pojedince, on hoće da se oni obrate na Crkvu da budu prosvijetljeni o smislu poziva, jer Crkva ima zadaću da razaznaje i tumači božanska nadahnuća. Pretpostavivši ovo, temeljno je raspoloženje da čovjek prihvati Božji poziv - spremnost, raspoloživost uz želju da upozna i slijedi Gospodina.
Evanđelje nam pruža tipičan primjer u pozivu Ivana i Andrije. Njih Bog ne poziva izravno nego po posredniku, a to je Ivan Krstitelj, njihov učitelj.
Jednoga su ga dana čuli kako govori o Isusu: „Evo Jaganjca Božjega“ (Iv 1, 36). U tim riječima oni otkriju navještaj toliko očekivanog Mesije te ga odmah slijede. Hoće da ga upoznaju, hoće znati gdje stanuje.
Isus im je rekao „Dođite i vidjet ćete!“ Čuvši te riječi, da ih Isus zove k sebi, nisu oklijevali. Otišli su u Isusov stan, ostali s njime sve do jutra. Razgovarali su o svemu. Dobili su pouke i upute. I nisu ga više napuštali. Oni odmah pođu za njim „i ostadoše kod njega onaj dan“.
Jednako nas tako zadivljuje kako Ivan i Andrija neposredno nakon toga ostavljaju svog prvog učitelja i slijede Isusa. Čim su apostoli spoznali da je on Mesija - to im je dovoljno da pođu za njim, pa i druge privlače k Isusu, što je odmah učinio i Andrija kad je pozvao svog brata Šimuna.
Svaki je kršćanin pozvan - već prema svom životnom staležu - na nasljedovanje Krista, na svetost, na apostolat.
Mi smo krštenjem pozvani, učlanjeni u zajednicu Kristovu. To još nije sve. Potražimo i druge kao što je Andrija potražio svoga brata. Kako ćeš to učiniti? Lako. Spremaš se na Misu, zovni i prijatelja. Ideš na ispovijed, javi se susjedu: možda će te poslušati.
Kršćanstvo je poziv, ali bi se trebao odbijati od nas kao jeka u planini, putovati od uha do uha... „Evo me, zvao si me!“
Učenici su bili dosljedni: čuli su poziv, pozivu se odazvali. Ali su ispunili i treći uvjet: promijenili su život. Prihvatili su Isusove riječi i po njima živjeli.
Pavao se u temelju promijenio. Bio je progonitelj kršćana, a po nalogu Kristovu postaje apostol pogana.
Mi smo osvjedočeni katolici, a to znači: pozvani smo i odazvali se. Što je s trećim uvjetom? Jesmo li svoj život promijenili na bolje?
Pozvani smo netom smo kršteni. Odazvali smo se. Promijenimo život!
Ako između nas i nekršćana nema nikakve razlike, ništa nismo postigli. Između psovača i molitelja, između trijeznoga i pijanca svatko vidi razliku.
Isto tako bi se morala vidjeti razlika između Kristovih sljedbenika i nesljedbenika, između vjernika i nevjernika.
Evo negativnog odgovora: bio je teški bolesnik i potražio liječnika. Dobio je sve potrebne upute i recepte. Ali kod kuće se nije držao liječnikova recepta, pa je kroz nekoliko dana umro... Nije mijenjao život po uputi liječnika. A taj treći uvjet je najvažniji: živjeti kao osvjedočeni vjernik katolik.
"Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!" Slušati riječ Božju znači - prihvatiti je i srcem i rukama, ostvariti i ostvarivati svaki dan u životu što od nas traži naš Gospodin i naš poziv, raditi na spasenju svijeta, osigurati vlastito: biti prorok i apostol. Da, biti prorok i apostol: osluškivati, čuti - htjeti čuti i prihvatiti zov i riječ svoga Gospodina; životom potvrditi poziv i odziv; ostati kod Isusa ne jedan dan nego čitav život, a onda čitavu vječnost.
Sveti Bernard je zadnji crkveni otac. Živio je u XII. (1091.-1153.) stoljeću. Veliki je duhovni pisac.
Zadnja njegova želja, koju je braći povjerio, bila je: „Ja sam vam jedva ostavio dobar primjer pobožnosti. Tri su stvari kojih sam se uvijek držao svom snagom. Uvijek sam se više pouzdavao u sud drugih, nego svoj vlastiti. Ako me netko uvrijedio, nikad nisam nastojao da mu se osvetim. Ako se to ipak dogodilo, to sam popravio koliko sam najviše mogao!“
Bio je veoma bogat, zajedno s još četvoricom braće. Od mladosti zavolio je samostanski život i potpuno mu se predao. Mnogo je pridonio Ciscercitskom redu. Utemeljio je glasovi-tu opatiju Chiaravalle, a k tome je i svojim životom u samostan privukao svoju mnogobrojnu braću. U kući je s ostarjelim roditeljima trebao ostati samo najmlađi Nissardo.
Pozdravljajući se s njime, njegov najstariji brat Guido mu kaže: - Dragi Nissardo, mi svi idemo s Bernardom u samostan. Ostavljamo ti tvrđavu, imanja i bogatstva. Od danas je sve tvoje.
Mudri je mladić na ovo znao dati pravi odgovor: - Lijepo od vas. Vi želite sebi ugrabiti nebo, a meni ostaviti zemlju. Podjelu koju ste napravili bez moga znanja ne prihvaćam, niti je smatram pravednom. I ja također želim poći s vama služiti Gospodinu!
Došlo je vrijeme, pa je i njega otac dopratio u samostan svome Bernardu i ostaloj braći.
Ovdje ću dodati iskaz jedoga našega velikog svećenika A. B., koji je svoj poziv ovako opisao: - Nikada nisam mislio postati svećenik. Kao gimnazijalce su nas pokupili i odveli na suđenje jednom bosanskom ujaku-fratru. Kada je na koncu suđenja ujaku izrečena smrtna presuda, povedu ujaka niz publiku prema izlazu da se odmah izvrši smrtna presuda.
Ujak je hrabro i dostojanstveno išao u pratnji naoružanih čuvara, zastao kod mene i rekao mi glasno - ti ćeš me naslijediti - a da se nismo nikada znali ni vidjeli. Ja sam mnogo o tome razmišljao i shvatio da nema druge. Kada on može ono na času smrti izgovoriti, tko sam ja da mogu odbiti? –
Mislim da je ovaj zaključak velik i poučan. Tko se to smije igrati s Bogom? Tko se to smije igrati s Božjim pozivom? Danas ovo nemojmo shvaćati samo kao svećenički i redovnički poziv, jer se tada mnogi odmah ograde i kažu da se to na njih ne odnosi!
Ovo se odnosi na kršćanski poziv, a u njemu na svako zvanje koje kršćanin može živjeti.
Na koncu, možemo misliti na svećenički i redovnički poziv, ali to ne znači da nismo svi pozvani. Pozvani smo našoj djeci svjedočiti ovaj poziv, onima koji su već u tomu pozivu, pomoći im, kao što i oni pomažu i pojedincima i obiteljima, ne birajući ih. Stoga se nitko ne može niti smije izvući, nego mora reći - Govori Gospodine, sluga tvoj sluša i evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju! Pomozi nam, Gospodine, vršiti volju tvoju u tvojoj Crkvi!
Idi ti umjesto mene
Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi:
- Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene.
A prijateljima je znao reći:
- Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje.
Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi:
- Ti možeš ući za vas oboje!
Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao:
- Danas idem i ja s tobom u crkvu.
Nitko, ni supruga, ni majka, ni otac, ni dijete ne mogu nas zamijeniti pred Bogom. Vjera je osobni odnos s Bogom. To je povjerenje, predanje, ljubav. Ja osobno trebam Njemu se moliti, preporučiti, izručiti, zahvaljivati i slaviti Ga u njegovu hramu, crkvi, te tako hraniti i jačati svoju vjeru. Zašto sam mlak, neodlučan, kolebljiv? Zašto sumnjam u Božju ljubav i dobrotu? Zašto premalo molim? Zašto sam umoran u pohađanju svete mise? Vjerojatno nemam nikakva iskustva u vjeri.
Jesam li osobno doživio Božju blizinu i Božju pomoć u svom životu? Mogu li osobno nekomu posvjedočiti da sam našao Mesiju, Prijatelja i Spasitelja. Svjedočim li to svojim životom? Što bih odgovorio na ova pitanja…?
