Katolički akademičari i akademičarke!
Kad su u svoje doba po nalogu masonske lože imali biti odstranjeni svi križevi iz francuskih škola, jedan katolik na uglednom položaju našao se u dilemi: ili odbiti takav uvjet i poslušati glas savjesti, pa prema tome izgubiti mjesto, ili poslušati nalog i pogaziti glas savjesti. Dotičnik, katolik žive vjere, nije krzmao ni jednog časa. Slijedio je glas svoje savjesti, tj. glas Božji. Izgubio je mjesto, jer ga smjesta svrgnuše.
Na to je objelodanio slijedeću izjavu: 'Moje svrgnuće je najveća slava moga života. Dekret kojim sam skinut dat ću uokviriti, i da počasna diploma ima da uči moju djecu, da se ima prije slijediti glas savjesti, nego li nalog bezbožnika uperen protiv slobode savjesti.'
Dragi katolički akademičari! U činu ovog muža odsijeva nekoliko divnih crta, koje bi morale da budu uzor Vama, uzdanici naroda. A te crte su: živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost; crte, kojima slabo obiluje naše doba, a kojih danas treba kao korica kruha, napose hrvatskim katolicima.
Ja nimalo ne sumnjam, da u vašim mladim dušama bukti želja, da budete pobjednici u životu; da pregazite sve što je nisko, sve što je sramotno, sve što je nepošteno; sve što vam pokvareni svijet narivava, a protiv čemu se buni čitava Vaša mladenačka duša.
Zaista, mladiću i djevojci u naše doba nije se lako održati na površini. Teško je onima na selu, koji imadu krov nad glavom i osiguran kruh kakav takav, a još teže, rekao bih Vama, akademskoj omladini, koja više put nema ni kruha ni ruha. A ipak održati se morate na visini, koju traži razumna ljudska narav, koja nije i ne može biti isto što i životinjska, makar istu marksisti i njima slični crtali najljepšim bojama.
Ali odakle snaga, da se održite? I stari je poganin odobravao ono, što je bolje - video meliora proboque! a ipak? Slijedio je zlo i mora da zavapi - dete- riora sequor!
Odakle snaga, da pobijedite svijet, griješni, podli svijet? To si je pitanje postavio bio već sv. Ivan apostol: 'Quis est, qui vincit mundum - tko je, koji svijet pobjeđuje?'
Ali on daje i siguran odgovor: - 'Quis est, qui vincit mundum, nisi qui credit, quoniam Jesus est Filius Dei. - Tko je koji pobjeđuje svijet, osim onoga, koji vjeruje, da je Isus Sin Božji?' (1 Iv 5, 5)
Jedan je samo, koji može da Vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. –' Haec est victoria, quae vincit mundum fides nostra - Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša!' (1 Iv 5,4)
Ali ja sam rekao na početku: ne vjera nego živa vjera. Ima njih mnogo danas kojima je na jeziku vjera u Boga, a tim istim jezikom svaki dan istog Boga proklinju. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a ne srame se živjeti, 'sicut equus et mulus, quibus nonest intellectus« - Kao konj i mazga, koji nemaju razuma (Ps 31, 9).
Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a tu istu vjeru prodat će za zdjelu leće, ako ustreba, kao Ezav svoje prvorodstvo. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a nema ih nikad kod sv. mise, ni kod svetih sakramenata ili propovijedi. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a žive u divljoj mržnji i ne žacaju se ni samih ubojstava, da zadovolje strasti. To je mrtva vjera, za koju govori apostol: - 'Fides sine operibus mortua est! - Vjera bez djela mrtva je.'
Ali vaša vjera, katolički akademičari i akademičarke, ima da bude živa, to jest ispunjena dobrim djelima. Onakova vjera, kakovoj je spjevao prekrasan slavospjev sv. Pavao u poslanici Židovima. Ta i takova bila je neslomivo uporište starozavjetnim patrijarsima i prorocima, apostolima i evanđelistima, mučenicima i ispovjednicima, kao i svima velikim ljudima sviju naroda i vjekova.
Takova vjera rađa onu drugu divnu crtu koja resi čovjeka kršćanina na zemlji, a to je neslomljivo ufanje. Jer zaista, čega da se plaši čovjek, koji vrši zakon Božji, savjesno? Može li ga Bog ostaviti na cjedilu, pretpostavivši dakako da vrši savjesno zakon Božji? Velim savjesno! Jer ne može govoriti o savjesnom vršenju Božjeg zakona čovjek koji možda daje dnevno pol dinara milostinje, a uskraćuje radniku zasluženu plaću. Ili koji brblja o moralnom podizanju društva, a živi u priležništvu. Takovi valja da vrše prije svega zapovijedi prema onoj:- observa mandata, haee est totus homo!
A onda da vidimo, hoće li ih Bog pustiti da budu uništeni. Zar je Bog danas možda manje moćan nego prije hiljadu godina? Zar On danas manje znade nego li prije hiljadu godina? Zar je On danas manje dobar nego li prije hiljadu godina? On je i danas onaj isti sveznajući Bog! On je i danas onaj isti svemogući Bog! On je i danas onaj isti dobri Bog. Zato je kralj David na koncu svoga života, poučen životnim iskustvom, mogao izustiti one lijepe riječi: - Junior fui, etenim senui et non vidi justum derelictum nec semen eius quaerens panem (Ps 36, 25 - Bio sam mlad i ostario, ali nisam odbio pravednika ni potomstva njegova, da prose hljeba.
Neka Vas dakle, kao što rekoh, draga akademska omladino, resi prije svega živa vjera. Iz nje će narasti ufanje, koje vas ne će ostaviti ni onda, kad vam se bude činilo ljudski sudeći, da je sve izgubljeno. Vi ćete onda slijediti onog velikog muža Abrahama, za kojega govori Sv. pismo, da je 'vjerovao i protiv nade - credidit Abraham contra spem.' Takovih ljudi treba naše doba, takovih ljudi treba naš ispaćeni narod.
Čovjek pak koji je prožet takovom vjerom i takovim ufanjem, može i mora da bude ponosan na svoju religiju, može i mora da bude ponosan što je kršćanin, što je katolik.
Ta čime se ljudi uglavnom ponose? Vrlo često svojim rodom, ako potječu od glasovitog oca ili majke. No tko se ipak od smrtnika može podičiti takovim ocem kao čovjek kršćanin, katolik? Sav začuđen nad dobrotom Božjom zavapio je sv. Ivan apostol: 'Videte, qualem caritatem dedit nobis Pater, ut FiIii Dei nominemur et simus! (1 Iv 3,1) - Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja zovemo i jesmo!'
Jest! To je jedino realno plemstvo, koje ne svršava smrću, nego traje dovijeka. Drugi se mogu samo zvati plemići, ali sve je to plemstvo 'flos agri, quod hodie est et cras in clibanum mittitur!'
Mi se pak djecom Božjom ne samo 'nominamur sed et sumus!'
Ljudi se, velim, diče ocem i majkom. No tko može uprijeti prstom na takovu majku kao mi katolici, kojima je majka Crkva katolička. Ona Crkva koja je preživjela Nerona i Nerončiće i još će ih preživjeti. Ona Crkva, koja nije ograničena granicama pojedinih plemena ili naroda, već je obuhvatila čitavu zemlju; ona Crkva, koja je dala Europi i svijetu pravu izvornu civilizaciju, kojoj je temelj Bog.
Čime se još diče ljudi i ponose? Svojim bogatstvom. Ako se je tim uopće vrijedno ponositi, onda se jedino mi imademo pravo ponositi, mi kršćani katolici, koji posjedujemo Boga, izvor svega bogatstva. Zato je mogao apostol reći: 'In omnibus divites facti esti. - U svemu ste postali bogatiji.' Jer blago naše nije zemaljsko, koje 'moljac i rđa kvari', nego nebesko, kojeg ni moljac ni rđa ne kvari niti tat može da ukrade.
Ljudi se konačno ponose znanjem. No ima li ljepšeg znanja nego li je znanje o Bogu, izvoru svih znanosti bez razlike, nego li je znanje onih istina, koje čovjeka čine sretnim i u ovom i u preko grobnom životu?
Ako tko dakle može i smije da bude ponosan, to možemo i moramo mi kršćani katolici.
I sami vidite, da čovjek prožet živom vjerom i nepokolebljivim ufanjem imade najbolju podlogu, da postane dobar karakter, kakovih danas krvavo treba. Jer što je karakter? Ništa drugo, negoli svjesno, stalno djelovanje po stalnim principima. Koji ako su dobri, imadete pred sobom dobar karakter, kojemu skida kapu i protivnik i divi mu se.
A tko će stalnije djelovati, tko će čvršće stajati negoli onaj, koji se uhvatio za nepomičnu pećinu, Boga! Zato i sam Krist gledajući onog velikog muža Ivana Krstitelja pun udivljenja govori: 'Quid exivistis videre? Arundinem vento agitatam?' – 'Što ste izašli da vidite? Trsku, koju vjetar ljulja? ... Zaista vam kažem, nije se rodio od žene veći od Ivana Krstitelja!'
Taj se nije sustezao da pokvarenom Herodu zavapi: 'Ne smiješ imati žene brata svojega.' A kad je trebalo i više, to jest, da položi glavu pod mač krvnikov, nije se ustručavao.
Karaktera treba danas više nego ikada. Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ - kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, još jači život.
Vi ste, katolički akademičari i akademičarke, obavili danas skupa vašu uskrsnu dužnost, pristupivši svetim sakramentima. Dokumentirali ste ovime svoju živu vjeru i ufanje u Boga pravde i istine! Neka vas sve ovo napuni svetim katoličkim ponosom i učini karakterima u životu. Da svojim primjerom svjetlite svojim drugovima i drugaricama, kako bi svi upoznali, kako nema drugog imena, u kojem bi se ljudi mogli spasiti nego li je Isus Krist, kojemu slava i čast u vijeke!
Hrvatska straža, 13. travnja 1937., br. 83., str. 4.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 164-168.
