Problem je i kad naše riječi ostaju samo teorija, kad nema njihovog konkretnog oživotvorenja. Onda smo kao farizeji koji one koji žive Božju riječ „ubijaju kritikama i osudama“, a oni sami je ne vrše…
Često smo preponosni i ne možemo podnijeti da nam netko „niži“ od nas, mlađi ili manje školovan uputi neku kritiku ili korekciju. Naš ponos je zapravo naša sljepoća za Božja djela oko nas! Ponos nas sprječava vidjeti kako nas to preko raznih korekcija zapravo Bog iz ljubavi opominje…
Pa čak i svećenici mogu postati neosjetljivi na ono naj bitnije u svom svećeničkom pozivu, a to je služenje bratu čovjeku, zaslijepljeni visokim školama, funkcijama, teretima života. To je zbog toga što od Boga naprave figuru o kojoj mnogo znaju, ali ga zapravo iskustveno ne poznaju.
Kako biti bolji u svom svakodnevnom životu i pozivu, odgovor potražite u nastavku ove nadahnute propovijedi…
