Odgovor na to pitanje nije jedinstven, postoji tisuću različitih odgovora. Pa i u istoj obitelji postoje različiti odgovori na to pitanje. Odgovor na to pitanje svakako ovisi o čovjekovu pogledu na svijet i život, o njegovoj vjeri i o mnogim drugim okolnostima.
Kad je to pitanje postavio Židov pismoznanac, onda moramo znati da su se oni nalazili pred šumom zakona i propisa (bilo ih je 613) u kojima se nije bilo lako snaći i možda je taj čovjek iskreno tražio odgovor na to pitanje.
U Isusovu odgovoru najprije trebamo shvatiti važnost one prve riječi: „Slušaj!“ Kao da mu Isus govori: otvori dobro svoje uši, čuj što ti želim kazati. Tom riječju: „Slušaj!“ kao da Isus obilježava sve ono što iza toga slijedi. Iza te jedne riječi dolazi ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu i ljubav prema samome sebi.
Mi smo stvoreni za ljubav: da ljubimo i budemo ljubljeni. Po ljubavi je čovjek sličan Bogu, Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, Bogu koji se u ljubavi stalno razdaje, Bogu koji jest sama ljubav. Zato je čovjek stvoren da neprekidno prima i daruje ljubav. Ljubav je srž naše vjere. O vršenju zapovijedi ljubavi ovisi naša sreća.
Da je to tako razmislimo malo po iskustvu: nije li istina da osoba koja nas ljubi, da nas ta osoba i sluša?
Pretpostavimo da imamo neke probleme. Idemo k liječniku, k svećeniku, k odvjetniku, psihijatru, k tati ili mami ili k nekome za koga mislimo da nam je prijatelj. Pretpostavimo da je problem velik i da je tjeskoba prisutna u našem srcu. Ako te osobe kažu da nemaju vremena, da su jako zauzete ili da je problem u novcu, tada, ako nas i slušaju, mi vidimo da nas ne slušaju iskreno, da su njihove misli negdje drugdje, da nas oni zapravo ne vole.
Doista, jako su međusobno povezane ove dvije stvarnosti: slušanje i ljubav. I ne može se govoriti o ljubavi prema nekome ako ga ne želimo poslušati, ako ne želimo saslušati njegove probleme. Možda je jedan od temeljnih problema današnjeg vremena da nitko ne želi nikoga poslušati, svatko je usmjeren na samoga sebe, na svoje probleme, zatvoren u sebe i zato se toliko otežavaju međuljudski odnosi i život postaje nekvalitetan.
Zato Isus kaže pismoznancu: „Slušaj!“, slušaj Boga, slušaj bližnjega, slušaj izvor života, slušaj život ljudski. Nema veće zapovjedi od te: slušati. Ako slušate, to znači da ljubite život i sve što iz toga slijedi i sve će biti dobro.
Ne treba puno razmišljati da bismo to shvatili i uvidjeli da je to istina. Ako slušamo Boga, nećemo nećemo ga vrijeđati. Ako slušamo Boga znat ćemo međusobno dijeliti dobra. Ako slušamo Boga i druge ćemo poslušati i usrećiti.
Ako slušamo Boga onda ga ljubimo svim srcem, svom dušom, svim razumom i svim snagama koje imamo, a isto tako ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Prevedemo li riječ ljubiti s riječju „slušati“ shvatit ćemo što se time hoće reći kad se kaže da je ljubav „pravi život“.
Da bi još bolje razumjeli kako ljubimo Boga, može nam pomoći razmišljanje o tome kako mi doživljamo i kako se ponašamo kada nekoga istinski zavolimo. Što u sebi osjećamo i na što nas nuka i potiče takav osjećaj u nama, sigurno smo svi u nekom trenutku svoga života doživjeli. Kad neku osobu potpuno zavolimo, spremni smo sve učiniti za nju. Ništa nam nije teško. Nema žrtve koja koja nije slatka. Ta nam je osoba na prvom mjestu. Doista kada volimo, sretni smo i zadovoljni.
Ako sve rečeno primijenimo na svoj odnos prema Bogu, onda sebi možemo postaviti pitanja: je li nam On uvijek na prvome mjestu? Koliko su svakoga dana naše misli uz Njega? Koliko vremena svaki dan posvećujemo druženju i razgovoru s Njim? To činimo kroz molitvu. Kakva je naša molitva i koliko joj vremena posvećujemo?
Da bismo nekoga ljubili, moramo ga poznavati. Poznajemo li mi svoga Boga? Želimo li ga što više i bolje upoznati? Nastojimo li upoznati Boga čitajući Sveto pismo, moleći, razmatrajući o Njemu, sudjelujući u slavlju Euharistije, ili ga se sjetimo samo onda kada smo u kakvoj potrebi? Koliko cijenimo i poštujemo dan Gospodnji, vrijeme posvećeno njemu ili vrijeme koje je on sam rezervirao za sebe? Koji su naši prioriteti nedjoljom? Bog? Ili možda nešto drugo? Možda traženje vlastite zabave i udovoljavanje najrazličitijim prohtjevima, gdje nema mjesta za Boga?
„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Mk 12,31). Ako uistinu ljubimo Boga, ako nam je On na prvome mjestu te ako slušamo i izvršavamo Njegove zapovijedi, onda se to očituje i na našu ljubav za bližnji' ga. To nerazdvojivo ide jedno s drugim. Istinska ljubav prema Bogu sadrži u sebi i ljubav prema bližnjemu. Jer tko ljubi Stvoritelja, ljubi i od Njega stvorenoga!
Kako se ljubi bližnji? Svi to znamo, ali se ipak podsjetimo. Bližnji se prvenstveno ljubi tako da prestanemo misliti isključivo na sebe i počnemo misliti na druge oko sebe. Većina naših problema, nesporazuma, stresova, depresivnih i samosažaljivih misli počinje od toga što smo toliko koncentrirani na sebe.
Ja moram misliti prvo na sebe, često čujemo tu rečenicu. A misleći samo na sebe, naglašavajući sam sebi vlastite probleme i zaboravljajući probleme ili potrebe onih oko mene, često gubim najjednostavniji način rješavanja problema izaći iz sebe i u dijeljenju s onima koje mi je Bog stavio na put toga trenutka obostrano tražiti rješenja.
U ovom našem užurbanom vremenu bližnjega se nadasve ljubi upravo darovanim vremenom, i to onim kad mi se najviše žuri i kad mislim da sve svoje vrijeme trebam posvetiti samo sebi i svojim potrebama. Vrijeme tada darovano drugome dragocjeni je dar koji se pamti. I naravno bližnjega se ljubi strpljenjem i pažnjama od kojih ne očekujem nikakvu korist ili dobit. Iako se novac uvijek želi nametnuti kao osnovni način iskazivanja ljubavi, on je i opet samo naličje ljubavi, on je bio i ostao samo glavno sredstvo sebeljublja.
Zašto je ljubav prema bližnjemu tako važna kao i prva? Dva su osnovna razloga. Prvi je što bez nje nikako ne možemo rasti i razvijati se kao ljudi, kao osobe. Bez nje ostajemo prikraćeni i emotivno i psihološki i društveno. Drugi je jednako važan razlog da po njoj učimo kako voljeti Boga i otkrivamo kako On ljubi nas. Boga ne vidimo, njega postepeno otkrivamo upravo po ljubavi. Ako postepeno otkrivamo kako kao ljudi funkcioniramo po zakonu ljubavi, onda će nam postajati puno jasnije da Bog također i daleko više, neizmjernije, mora funkcionirati po zakonu ljubavi.
Isus ne naglašava ni jednu, štoviše izjednačuje obje zapovijedi. Kada jednom uđemo u tu Božju logiku ljubavi i shvatimo da je to temelj svakog ljudskog odnosa i prema drugom čovjeku i prema Bogu, iz jednostavnog razloga što je ljubav temelj Božjeg odnosa prema nama i temelj samoga Boga u koga vjerujemo, moći ćemo rasti kao ljudi i kao osvjedočeni vjernici.
Odgovor na vječno pitanje o smislu života što je u temelju moga života, zašto i čemu živim nalazi se negdje u osnovi ovih dviju Isusovih zapovjedi ljubavi. Vršeći ih ispunjamo sav Zakon i proroke. Vršeći ih nalazimo sebe i Boga. Ne bojmo se još jednom odlučiti za Boga u njegovoj logici ljubavi.
Samo je Isus živio ovu jedinu zapovijed na savršen način. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku odvela ga je na križ, na kome nam je darovao svoj život. Isus očekuje i od nas da ljubimo onako kao što je on ljubio. „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 13,34). Isus nam sebe stavlja kao primjer kako izvršavati zapovijed ljubavi.
U određenom je smislu istina da se ljubav ne može zapovjediti, narediti. Da Bog u ljudsko srce nije postavio duboku težnju prema ljubavi, sama njegova zapovijed da ljubimo bila bi teško ostvariva. Ali najveći i najljepši dar kojim je Bog obdario čovjeka jest činjenica da živo želi biti ljubljen i da može ljubiti.
Zato ovo o čemu govorimo treba nazvati prvim i najvećim Božjim darom čovjeku, radije negoli prvom i najvećom zapovijedi. Mi trebamo prije od Boga primiti dar da ljubimo kako bismo mogli vršiti ovu zapovijed. Ova zapovijed ipak nije nepotrebna jer ljubav nije spontani dinamizam. Zahtijeva našu suradnju, i to svih naših sposobnosti uma, osjećaja i djelovanja.
Ljubiti iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage svoje nije nam dano odjednom, nego trebamo polako rasti u ljubavi. Naša je ljubav slabu, ograničena, pomiješana sa stvarima koje je onečišćuju. Zbog toga je ova zapovijed nužna. Ljubav u nama zahtijeva pozornost i neprestano nastojanje oko nje, kao kakva lomljiva biljka, da bi se mogla razvijati.
Gospodine, budi Ti naša prva i najveća ljubav, da mognemo ljubiti Tebe i bližnje kao šti si Ti nas ljubio.
Suvremeni mislitelj Kierkegaard lijepo kaže: „Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu jesu dvoja vrata koja se u istom trenutku otvaraju: nemoguće je otvoriri jedna, a da se ne otvore i druga, nemoguće je zatvoriti jedna, a da se ne zatvore i druga!“
„Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi!“ (sv. Ivan od Križa)
Sveti Franjo Asiški plačući je znao govoriti: „Ljubav nije ljubljena, ljubav nije ljubljena!“, pa bi znao po cijele noći ponavljati: „Bog moj i sve moje!“
Tako govore oni koji su duboko iskusili veliku i neizmjernu ljubav Božju.
Ozdravila je pomažući drugima
Neka vjerna žena bila je uslijed raznih tjelesnih nedostataka prisiljena živjeti od lijekova i biti pod stalnim liječničkim nadzorom. Uz to su bile prisutne i brige za obitelj, problemi u kućanstvu, nesporazumi s ukućanima i susjedima. Ukratko, njezin život bio je pun poteškoća i neprijatnosti.
Jednog dana se sva promijeni i to zbog jedne djevojke koja je natjerana nevoljama stajala pred njezinim vratima, ištući pomoć. U ophođenju s tom djevojkom i uslijed ozbiljne molitve za njezino izbavljenje, doživjela je kako se najednom u njoj pojavila Ijubav prema toj izgubljenoj djevojci. Što se više za nju brinula, tim više vidjela je i druge, koji su zapali u teškoće. Dok je ranije vidjela samo vlastite probleme, razvio se sada u njoj pogled i razumijevanje za poteškoće i potrebe drugih oko nje i što se više molila za potrebe drugih, tim više je iščezavala njezina vlastita nevolja.
Postala je radosna i spremna drugima pomoći. Zaboravila je čak i na svoje tablete i kapljice i nakon izvjesnog vremena otkri da jedva još ima bolove. Oslobodila se sebe da bi pomogla drugima! Kroz molitve i zazive za druge uključila se i sama u strujnu mrežu Božje Ijubavi.
Uključimo se u strujnu mrežu Božje Ijubavi pa ćemo se i mi osloboditi sebe i otvorit ćemo se za nevolje i potrebe drugih. To će nas osposobiti da se za druge molimo. Moleći se za druge, zaboravit ćemo na svoje vlastite jade. Naše će se srce ispuniti s radošću i zahvaljivat ćemo Bogu za dobro koje smo mogli učiniti.
