Govoreći o kraljevstvu Božjem, koje je donio na zemlju kao nebeski dar i dragocjenost, Isus je često upotrebljavao slike, usporedbe ili priče da ga slušateljima predstavi.
U kraljevstvu nebeskom svi će ljudi biti dobri, sretni i usrećivati će jedni druge.
Kraljevstvo je Božje u ovom svijetu kao sjeme zasijano. Božja milost čini svoje u nama i svijetu. Isus je upotrebljavao različite usporedbe koje - svaka na svoj način - osvjetljuju narav, rast i sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji.
Ovaj put radi se o dvije najkraće, ali sadržajem i porukom veoma snažne: sjeme koje jednom posijano samo od sebe raste i gorušičino zrno koje je najmanje od svega sjemenja, ali izraste u veliko stablo.
I jednom i drugom usporedbom Isus želi ohrabriti svoje malobrojno slušateljstvo koje uistinu nije imalo razloga za neka velika očekivanja.
Evanđelist ih je uvrstio u svoje Evanđelje jer se i četrdesetak godina kasnije situacija nije bitnije izmijenila. I tada su ljudi koji su se zagrijali za Isusovu poruku bili kap u moru poganstva. Po ljudsku gledano nisu imali razloga za optimizam i nadu. Zar nije i u naše vrijeme nešto slično? Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu iste stvari.
Sjeme koje samo raste, bez obzira što radi onaj tko ga je posijao, ima višestruku poruku za današnjeg čovjeka opterećena vječitim analiziranjem, planiranjem i akcijom. Netko je mudro primijetio da je staro načelo "sve je stvoreno" suvremeni čovjek izvrnuo u "sve je moguće stvoriti".
Zato, dok Isusova usporedba počiva na pouzdanju u Stvoritelja koji daje da sjeme izraste i donese plod, uspjeh golemog broja naših suvremenika temelji se na ljudskoj sposobnosti i okretnosti, što je uvijek povezano s neizvjesnošću i nesigurnošću.
Iza te usporedbe stoji Isus sa svojim životom. Kolika strpljivost u njegovu djelovanju i koliko pouzdanje u Oca nebeskoga! lako je pred njim cijeli svijet koji treba zasijati riječju Božjom, on ne pravi nekakve strateške planove, već se obraća ljudima do kojih može u normalnim uvjetima svoga života doprijeti. On se ne gubi u pretjeranoj aktivnosti, već svoje djelovanje hrani susretima s Ocem u molitvi.
On nije opsjednut nikakvim uspjehom, već mirno i predano prepušta Ocu da on dade plod njegovu radu. On je baš kao sijač iz ove usporedbe. Nakon što je posijao riječ, zna da će ona niknuti i u svoje vrijeme donijeti plod.
U naravi je svakog sjemena da raste, a posebice to vrijedi za riječ Božju za koju Bog već u Starom zavjetu po proroku veli da se njegova riječ ne vraća k njemu bez ploda (Iz 55,11).
Ona to ostvaruje unatoč svim protivštinama na koje nailazi. Riječ Božja za Dostojevskog je Božje sjeme, za koje on veli: „Ona će cijelog života svijetliti u njegovoj duši, skrivat će se u njemu usred tame, usred smrada njegovih grijeha kao svijetla točka i velika opomena. "Tko od nas to nije osjetio? Tko nije doživio da nam je to bilo jedino pravo uporište i sigurnost!
Zar to nije u ovom stoljeću osjetila Crkva pod teretom komunističkog ateizma? Kad je moćni državni aparat činio sve da onemogući i uguši svaki rast Božje riječi, ona je rasla i u dušama milijuna donosila bogat rod.
Druga usporedba samo nadopunjuje prvu. „Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno." U njoj je nekako utjelovljena logika Božjeg djelovanja kroz cijelu Bibliju. Bog nema kompleksa veličine. On između tolikih naroda, i velikih i moćnih, bira sebi najmaniji i najnemoćniji. Za proroke tom narodu šalje obične, male, često bespomoćne ljude. Isus bira za suradnike one koji po ljudsku uistinu ništa ne obećavaju. On sam se ne zanosi ničim velikim. Ne pokušava pošto poto osvojiti Jeruzalem, jedini veliki židovski grad, a da ne govorimo o Rimu, Ateni, Aleksandriji i drugim gradovima koji su tada nešto značili.
Umjesto toga on zna za nutarnji zakon rasta, za neodoljivu dinamiku riječi Božje i duhovnu snagu kojom će zajednica njegovih učenika djelovati na svijet oko sebe i mijenjati ga. Tu se treba sjetiti drugih slika koje upotpunjuju tu stvarnost. Treba se sjetiti da je on svoje usporedio sa kvascem koji treba prožeti tijesto ovoga svijeta, sa soli koja treba dati okus i svjetlom koje treba prosvijetliti njegovu tamu.
Gledano brojčano, učenici su bili šačica slabih ljudi, ali oboružani neviđenom snagom pretvorbe svijeta. Ta snaga bila je garancija da će malo sjeme riječi Božje izrasti u veliko stablo njegova kraljevstva.
Taj rast ni danas nije dovršen iako je Crkva rasprostranjena po svemu svijetu. Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu jedno te isto. Crkva je sredstvo ostvarivanja kraljevstva Božjeg, a ono je njezin konačni cilj i punina. Na Crkvu na žalost treba primijeniti i onu Isusovu usporedbu o kukoIju u pšenici, što znači da je Crkva mjesto gdje su još uvijek zajedno i grješnici i pravednici, što neće biti slučaj s konačno ostvarenim kraljevstvom Božjim, kada bude dovršen njegov rast.
Obadvije ove usporedbe imaju ohrabrujući karakter. U prvom redu imamo razloga pouzdavati se u Boga i njegovu odlučnost da ostvari svoje kraljevstvo među ljudima. Nadalje, moramo računati sa snagom njegove riječi i onda kada se sve čini bezizglednim. I povijest Crkve nas uči da nisu Crkvi najviše koristili najsposobniji već oni koji su se najviše oslanjali na Isusovu riječ. (I. D.)
U Kristu, na svetom krštenju Krist je posijao u naše srce i dušu zrno svoje milosti, sjemenku vjere i Božje ljubavi. Tu je osnovao svoje malo kraljevstvo. Iz toga sjemena mora izrasti veliko stablo, veliki kršćanin. Kršćanin zato mora svaki dan rasti, svaki dan biti više kršćanin: bolji, svetiji, plemenitiji, bliži i sličniji Isusu Kristu, kralju svoga srca. Svaki dan, ako išta molimo, izgovaramo ove riječi: "Oče naš, ... Dođi kraljevstvo tvoje!" Naša najveća briga mora biti da naše vlastito srce bude uvijek kraljevstvo našega Boga. Pokušavamo li to i ostvariti?
Isuse, pomozi nam kako bi Te mogli slijediti i nasljedovati. Neka Tvoje kraljevstvo zakraljuje našim srcima. Neka sve bude na veću slavu Božju i na naš osobni spas! Amen.
Poučna usporedba - Dječak koga zovu Kamo, nakon pozorno saslušane pouke, upitao je vjeroučitelja:
- Može li se onda reći da je kraljevstvo Božje i u nas posijano i kad je to bilo? - Na krštenju - odgovorio je vjeroučitelj.
- Kako raste, tko ga zalijeva? - pitao je dalje Kamo.
- Kako raste, nitko pravo ne zna, to je tajna kao što je za seljaka tajna kako raste njegova pšenica u polju, jednostavno raste.
Zalijevaju ga tvoji roditelji svojim primjerom vjerničkog života i zajedničkom molitvom.
Ljubav u obiteljskom domu je sunce i toplina koju treba Božje sjeme da bi raslo.
Kraljevstvo nadalje zalijeva kateheta vjeronaukom u školi, pripremama za krizmu; obrezuje, čisti i okopava se u ispovjedaonici. Kraljevstvo raste kad čitaš Sveto pismo, razmatraš ga, kad ministriraš, kad se pričešćuješ i činiš djela ljubavi. Što si više rastao duhom, to je vidljivije kraljevstvo Božje.
Bog rado uslišava poniznu molitvu
U vrijeme francusko-pruskog rata jedan je njemački časnik ležao smrtno ranjen u bolnici milosrdnih sestara u Francuskoj. Liječnik je otvoreno rekao da ne će ozdraviti od svojih rana. Jedna milosrdna sestra Njemica upita ga bi li htio primiti svete sakramente.
Bolesnik je rekao ne. Sestra je dodala kako će s drugima usrdno moliti dok vam Gospodin ne gane srce.
Brzo će te se umoriti, reče podrugljivim smiješkom bolesnik. Na taj odgovor sestra smiješeći se reče: već ima sedamnaest godina kako molim za jednog nesretnika da bi ga Bog obratio. I moje sestre mole svaki dan sa mnom za to obraćenje i nećemo prestati moliti dok ga ne postignemo.
Upita je tada začuđeni časnik. Je li to možda vaš rođak ili brat? Na to će sestra: „Uopće ga ne poznam. Moja je majka već trideset godina u službi kod neke grofice u Njemačkoj. Ona je preko moje majke prije sedamnaest godina preporučila da molimo za obraćenje njezina sina jedinca koji živi grješnim životom. Od tada molimo svaki dan i upravo smo danas primili pismo od grofice koja nas obavještava da je njezin sin otišao u rat.
Časnik je s najvećom pozornošću slušao te riječi i odmah tjeskobno upitao sestru: Zove li se tvoja majka Beata?
Upravo tako, odgovori sestra. A jeste li vi grof Karlo?
Da, jesam, usklikne vrlo uzbuđen bolesnik. Kad me je moja majka prije odlaska poticala na kršćanski život, ja sam joj se smijao. Ali sada moram plakati poput djeteta.
Časnik spozna da ga je posebna providnost Božja čudesno upravljala po njegovim nepoznatim dobročiniteljima, i bio je svladan. Zatražio je svećenika i svete sakramente, te je malo zatim pobožno preminuo u Gospodinu.
Kad je njegova majka saznala za čudesan događaj, zahvaljivala je Bogu za tu veliku milost obraćenja.
Bog je jedini odgovor na sva naša pitanja
Svatko od nas u sebi nosi neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada našoj naravi. Tako smo stvoreni. Normalno je da o njoj neki sanjaju i danju i noću.
"Postoji samo jedan način da budemo sretni: - živjeti za drugoga" (Tolstoj, ruski pisac).
"Sreća je nusproizvod napora da nekoga učinimo sretnim" (Palmer, suvremeni američki pisac).
Tko nam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim naše srce čezne? Samo onaj koji nas je u ovaj život i pozvao. A to je Bog, vječno, neizmjerno, sveznajuće i svemoguće Biće.
Bez Boga čovjek ostaje sebi pitanje bez odgovora. Zato je nezamisliv ljudski život bez Boga. Ako čovjek ne računa s Bogom, on ne zna zašto uopće živi. Zašto je tu i kamo mu je poći. Uvjerili smo se gledajući kako totalitarni sustavi koji su se
stalno borili protiv Boga, preko noći nestaju. Zar nije to bio njihov Sizifov posao u proteklih 70 godina. I to je dokaz da ovim svijetom upravlja vječni Tvorac.
Pitanje je sada: kako se susresti s Bogom?
Svatko od nas nosi u sebi svoje motrište Boga. Sam korijen spoznaje Boga imamo u svojoj duši, ako je ona slika Božja i ako u njoj postoji težnja za Bogom koja potiče naš razum a traži Boga. Svatko od nas nosi u sebi praiskustvo Boga. U dubini svoga bića mi osjećamo da je netko tu blizu. Da je netko tu koji nas neizmjerno voli. Koji se za nas brine i koji je nas od vječnosti imao u svojoj providnosti.
Da bismo došli do toga da uvidimo kako je Bog odgovor na sva naša životna pitanja koja nam se u životu postavljaju, potrebno je napeti sve svoje sile: razum isto tako kao i volju, revnost isto kao i čuvstvo. Tu se radi o osobnoj odluci svakog čovjeka. Bog postoji i ja vjerom prihvaćam tu istinu.
Svaki čovjek može iskusiti Boga u svom vlastitom životu i u svijetu. Bog ima udjela u našem životu. On je usred njega. Možemo reći: čim se zadubimo u svoj život, mi susrećemo Boga.
Tako primjerice, dok šećemo i promatramo zvjezdano nebo, možemo iznenada doživjeti i osjetiti nešto od beskrajnosti koja nas okružuje. Istog trenutka otima nam se pitanje: Odakle taj divni red, sklad, ljepota? U najmanjoj kapljici vode, u atomu kao i u Svemiru? Zar je to moglo nastati slučajem? Stvoritelj svega je Bog. U njemu gledamo Stvoritelja svega što nas okružuje. U prirodi se susrećemo s njim. Čitav svijet je prozirno staklo kroz koje ga možemo vidjeti.
Čežnja za Bogom - Postoje mnogi putevi da se dođe do Boga. Svaki čovjek kao slobodno i otvoreno biće, sva njegova nada i očekivanje teže za onim jednim u kome će naći ispunjenje svega što traži. To je ta čežnja za Bogom.
Uz našu težnju za ljubavlju, za srećom, postoji u nama i težnja da budemo dobri. Svaki čovjek zna dobro da ne smije činiti sve što želi. Da ne smije svu sreću prigrabiti za sebe - možda na štetu drugih.
Snagu koja to uređuje, koja djeluje u čovjekovoj nutrini, nazivamo savješću. Savjest progovara i onda kad nitko ne vidi zlo koje činimo. I onda kada zlo nikome neposredno ne šteti. Savjest opominje, optužuje i smeta. Ali ona me potiče i vodi prema onome što je dobro i ispravno. Tko stoji iza glasa savjesti? Po našoj čežnji i težnji da budemo dobri, mi ljudi naslućujemo ono neizmjerno Dobro i neizmjerno Dobroga. Po glasu savjesti, on se nalazi usred našeg života.
Bog dopušta da ga nađemo usred svoga života. Posvuda nailazimo na njega. Ali ga možemo sresti i u nedaćama svoga života: u boli, u samoći, u udarcima sudbine, u smrti...
Znamo li sada tko je Bog?
Ne! Mi smo tek spoznali da on mora postojati. On sam ostaje za nas velika tajna. Mi ga ne možemo “shvatiti”. Ljudski ga pojmovi ne mogu obuhvatiti. Bog nadmašuje sve što je ljudsko...
Bog je neograničen, neizmjeran, ne-shvatljiv, bezkonačan. Bog je sve-mogući, premudar...
„Bog je ljubav, koja iz ljubavi stvara bića određena da se ljube i budu ljubljena” (Bergson).
U Bibliji često susrećemo ovakve izraze: Bog “ima srce”, na nas misli, Bog se srdi, zbog nečega se “pokajao”, “pruža ruku nad nama” itd. Sve to treba shvatiti kao metaforu kojom nam je slika Boga pristupačnija i vjernija. Bog je bio i ostao samo čisti duh...
Budući da ne možemo Boga spoznati kakav on uistinu jest, nije ništa čudno što postoje mnoge krive predodžbe o Bogu. Te predodžbe samo zamagljuju pogled na Boga.
Tako neki zamišljaju “dragoga Boga” kao nekog starca s dugom bradom koji sjedi na prijestolju negdje “u nebu”, nad oblacima...
Drugi opet zamišljaju Boga kao onoga koga se treba bojati i plašiti... Neki opet misle da je Bog onaj strogi sudac koji traži da se njegova volja ispunja po svaku cijenu, do u sitnice, te poput nekog knjigovođe upisuje svaku našu pogrješku i propust... Zar nas sve manje-više nisu naši roditelji i stariji plašili, dok smo bili mali: „Ne smiješ to raditi, uzeti, Bog će te kazniti...” Nismo li možda krivu sliku o Bogu dobili ili je sami sebi stvorili?
Tko nam može zapravo reći: tko je Bog, kako treba o Bogu misliti i kako ga shvaćati? Pa tko bi drugi mogao biti pozvaniji nego Isus Krist. Sve naime, što je Isus govorio ili činio, objavljuje nam Boga. Pokazuje nam kakav je Bog.
Poznata je izreka prvoga ruskoga kozmonauta: “Prodrli smo u svemir i nigdje nismo našli Boga!” Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti ni na nebu!”
Bog zapravo nije vezan uz neki prostor ili vrijeme, jer on nema tijela. On je čisti duh. “Nebo” nije nikakvo prebivalište, nego stanje. “Prijestolje Božje” nije smješteno u prostor, a pogotovo ne nad oblacima.
Bog je u svijetu posvuda prisutan, a ipak nije dio svijeta. On jest u ovom svijetu, a ipak izvan tvarnog reda. Bog živi i djeluje u svemu. Zato se u svemu može i spoznati.
Možemo ovako reći: Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Budući da je Bog posvuda, Nebo je posvuda za one koji ga ljube: ”Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Isus).
Bog je čovjeku bliži nego što je čovjek blizak samome sebi. On je nama bliz u svakoj stvari i svakom čovjeku. On je odgovor na sva naša životna pitanja. On je naš dobri ljubljeni Otac.
Bog je bio i ostao svrha našega života. Po vjeri u Boga mijenja se naš život na zemlji. Sve dobiva svoju vrijeđnost. Vjera nam rješava sve životne zagonetke.
Život je zaista čudnovata i čudesna stvar. Netko je htio da postojimo a da me nije ni pitao. Zbog toga se isplati živjeti…!
Život mora imati svoj smisao i cilj. I to opravdani…
Moramo sa svoje strane potruditi se da otkrijemo pravi smisao života. Prije svega jedno je sigurno: čovjek nema niti će imati mira i sreće dokle god ne nađe pravi smisao svoga života.
Dobro je netko rekao: Ljudi se neće smiriti dokle god ne shvate zbog čega moraju živjeti i umrijeti… i kamo će poslije smrti otići…
Čovjek je tako jedinstveno biće da bez smisla života ne zna i ne može biti sretan. Možemo sve blago ovoga svijeta imati, možemo sebi svako uživanje priuštiti, možemo imati sve što nam srce želi, ali to još ne znači da smo našli smisao života, da smo radosni i sretni.
Zar je malo takvih koji se tuže kako od života nemaju ništa i sve im se čini besmislenim…
Ne zaboravimo: Vječnom ljubavlju smo ljubljeni… Bog ima sa svakim od nas svoj plan.
Upoznajmo ga i ostvarujmo svakoga dana. Tako ćemo postati sretni i blaženi.
