Eto, vidimo neshvatljivi dar koji je Gospodin namijenio cijelom svijetu – samoga sebe pod prilikama kruha i vina – nailazi na kritiku i oporbu.
Neizmjerljiva ljubav ostaje neshvaćena.
Mnogi vele na to: "Tvrda je to besjeda..." Mnogi to ne shvaćaju, ne razumiju, ne prihvaćaju...
- Koji su od vas pripravni vjerovati, meni vjerovati, - pita Isus i nas danas?
Učenici također negoduju, gunđaju – "mrmljaju". Isus ostaje uporan. On traži od njih preduvjet, predujam: vjeru.
Isus želi da se njegove riječi shvate u doslovnom, konkretnom smislu. Ipak sakrament njegova tijela i krvi i riječ kojom se naviješta daje i donosi jednu duhovnu stvarnost i može se prihvatiti samo djelovanjem Duha Božjega. Duh djeluje na otajstven način u svakom vjerniku.
Ove riječi trebale bi djelovati na nas, rasvijetliti nas, potaći na radost i zahvalnost i pokrenuti na djelovanje.
Bog svakome dariva dar vjere i dovoljno milosti. Tko nema vjere, ne vjeruje, ne može se ispričati da je, tobože nije primio. Bog svima daje, ali svi ne prihvaćaju. Bog nikoga ne prisiljava.
Komu se čini da nije primio dar vjere, morao bi radi toga biti duboko potresen i moliti ga svim silama svoga srca i uma. Tako će onda postati dionikom, primit će ga.
Od početka Isus je znao tko neće vjerovati, pa i tko će ga izdati. Nije mu to bilo iznenađenje premda se za svakoga zauzimao.
Njegova je ljubav pokušala i nemoguće; nije mogla vjerovati da je nešto nemoguće. A ipak je tako. Odgovor na njegovu veliku ponudu mnogi uskratiše, neki ga počeše progoniti – još i danas. Njegov velikodušni poziv mjere bijednim zemaljskim mjerilima.
Kako je npr. ludo rečeno: Što ne razumijem, to i nije, toga i nema! Sam golemi razvoj zemaljskih znanosti nam pokazuje, da uvijek manje razumijemo i znamo od onoga što stvarno jest. Zar onda Božje mogućnosti nisu još veće i neshvatljivije.
Krug Isusovih učenika se smanjuje. Dvanaestorica su se smeteno pogledali. Isus tada prelazi na "sve ili ništa."
- "Da možda i vi ne kanite otići!?" – Tražio je konačnu odluku: vjerovati ili otići!
Euharistija je do dana današnjega ostala kamen smutnje za sve one koji bi htjeli neku "posve duhovnu" i neobveznu vjeru, za sve koji žele neku privatnu i zasebnu pobožnost.
I kršćani koji su "na vagi" s dvije duše, koji jesu i nisu, stoje uvijek ponovo pred odlukom: vjerovati ili otići?!
Kakvu perspektivnost, kakve izglede ima polovičnost "niti vjerovati niti otići!
U ime Dvanaestorice govori Petar. Svoje priznanje ne izriče velikim riječima. Zbunjen je, ali i odlučan. Upravo ovakvim ispovijedanjem vjere Petar je dobio na cijeni. Svoje riječi gradi od Isusovih riječi: Zaista, ti imaš što si i rekao: "Ti imaš riječi života vječnoga!"
Da riječi su to koje u sebi nose novi život. Petrova vjera i vjera ostale Jedanaestorice odnosi se izravno na Isusovu osobu. Ti imaš riječi! "Ti si svetac Božji!" – kaže Petar: to znači od Boga poslan, Duhom ispunjen, ta ti riječ najbolje pristaje.
Pravnik protestant Karlo Ernst, profesor na univerzitetu u Bonnu. Jednoga dana na šetnji započne razgovor s običnim čovjekom, koji je bio katolik. Rekao mu je: "Kako samo možete vjerovati da je Isus prisutan u maloj posvećenoj Hostiji?"
Katolik odgovori: "To je tako, ja to čvrsto vjerujem, jer je to Krist rekao!"
"To je ipak tako, gospodine profesore!"
Profesor odgovori: "Molim vas zar ne vidite kolike se poteškoće podižu protiv toga?"
"O dragi Bog ne pozna nikakvih poteškoća. To je sigurno tako, gosp. profesore! Ništa me ne može odvratiti od te vjere!"
Ova čvrsta vjera jednostavnoga čovjeka učinila je duboki dojam na profesora tako da je on sam kasnije postao katolikom.
Molimo za čvrstu i živu vjeru u stvarnu prisutnost Isusovu u bijeloj posvećenoj Hostiji. To će nam biti snaga i jakost za istinski kršćanski život.
Neka nam i ovaj primjer pomogne vjerovati u sve ono što Isus kaže!
Čudesno obraćenje protestanta - U Sjedinjenim Državama Amerike u biskupiji Milvanke, živjeli su muž protestant bezvjerac i žena dobra katolkinja imali su djecu koja su dorasla za ispovijed i pričest, a još nisu bili ni kršteni, jer to otac nije nikako dopuštao. Majka je radi toga silno trpjela. Od teške brige i trpljenja oboli i to teško na smrt. Pomisao na smrt bila joj je strašno teška, jer će djeca ostati bez kršćanskog odgoja i svetih sakramenata. U toj strašnoj muci pozove muža te plačući gaje molila i zaklinjala neka dade djecu krstiti i poučiti u katoličkoj vjeri.
Muž i ako je bio bezvjerac ljubio je svoju ženu te joj je zadao poštenu riječ da će izvršiti njezinu posljednju želju. A majka je nakon toga brzo pre¬minula, a otac je održao zadanu riječ, pustio je djecu da pohađaju vjeronauk u katoličkoj crkvi i priprave se na svete sakramente.
I kad su djeca trebala primiti prvu svetu Pričest, on ih je pratio da vidi govorio je, toga katoličkog Boga. Uistinu ga je i vidio.
Zagledao se je u svetu Hostiju, koja je bila izložena na oltaru. Na jedan trenutak sav iznenađen i pun čuda proli suze pokajnice i zavapi iz svega glasa: „Katolički Bog jest pravi Bog i živi Bog!“
Upitaše ga što mu je, a on odgovori da je ugledao kako se sveta Hostija uvećava i da se je živi i pravi Isus u njoj pokazao u obliku Dobroga Pastira. To je ganulo do dna duše i obratilo nevjernog protestanta. Tako je brzo i on našao mir u Katoličkoj Crkvi. Postao je osvjedočeni katolik i primio svetu Pričest.
Božanski Spasitelju, čvrsto vjerujemo da si Ti nazočan u sakramentu Euharistije, u tajni posvećenoga kruha i vina. O toj ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje cijeloga svijeta, jer nam Ti u tome sakramentu darivaš samoga sebe, svoje tijelo i krv. Darivaš nam život i hraniš nas sobom na našem životnom putu.
Vjerujemo u Tvoju neizmjernu ljubav. Ona je život svijeta. Hvala Ti, Gospodine, na svakoj svetoj Misi i sv. Pričesti!
