Osobito je dojmljivo evanđelje u kojem smo čuli kako je Isus ozdravio deset gubavaca, a od njih mu je samo jedan, i to tuđinac, za ozdravljenje zahvalio. Kad je taj ozdravljeni Samarijanac došao k Isusu da mu zahvali i čast Bogu iskaže, Isus je zapitao nazočne: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“
Gubavci su molili Isusa da ih ozdravi od te strašne bolesti.
Guba je jedna od najopasnijih bolesti na cijelom svijetu. Budući da je guba zarazna bolest, zato su ljudi odstranjivali gubavce od sebe i bježali od njih. Isus Krist drukčije postupa s gubavcima on ne bježi od njih, nego im se približava spreman da im pomogne.
Pruža ruku na njih i u isti trenutak ozdraviše od gube. Postoji još jedna guba, koja još opasnija od tjelesne gube, a to je duševna guba, koja se zove grijeh. Današnji moderni čovjek i moderna žena neće više ni da čuju o nekoj duševnoj gubi grijehu.
Guba dakle posve iznakazi čovječje tijelo. Ona truje i uništava sve zdrave sokove u čovječjem tijelu. Počinje bezazleno s mrljama, kasnije izbijaju čirevi, koji čitavo tijelo pretvore u jednu ranu. Čovjeku je tada disanje otežano, glas biva sve slabiji, a na kraju i oslijepi. Tada čitavi dijelovi tijela počinju otpadati. Ljudi koji su zdravi bježe od njih, ili ih odstranjuju iz svoje sredine.
Guba je zaista slika grijeha i grješnika. Jer grijeh iznakažuje čovjeka koji je slika i prilika Božja i oduzima duši dostojanstvo i ljepotu. Grijeh razara duševni sklad i rađa teškom grižnjom savjesti.
Čovjek kao i guba u početku počinje bezazleno malim prijestupcima, a onda malo po malo pada u teške grijehe. Zbog njih čovjek potpuno duševno oslijepi. Više nema oko ni za ono što je Božje, nadnaravno i plemenito. Tada čovjek postaje u pravom smislu životinja, koja slijepo slijedi svoje nagone. Razum mu služi samo utoliko da može što podmuklije doći do svojih grješnih ciljeva.
Malo pomalo posve otvrdne i ne obazire se više ni na kakve opomene ili savjete. Smatra da mu je sve dopušteno i zato nemilosrdno i bez duše gazi tuđe poštenje, djevojačku čast i ženino dostojanstvo.
Zahvalnost je krjepost. Nismo sami sebi darovali život. Bog nam ga je darovao Nismo ni gospodari svoga života. On nam ga daruje iz trenutka u trenutak kao dar svoje ljubavi. Zato bi naš život trebao biti trajna zahvalnost Bogu.
Zanimljivo je konstatirati da nam je često tako teško reći hvala. Koji put se to događa zbog zaboravljivosti, a više puta zbog manje ili više svjesne oholosti. Čini nam se kao da riječ hvala izražava preveliku ovisnost, a svi mi želimo biti neovisni. Priznajmo da je zahvaljivanje na osobit način ljudski i kršćanski plemeniti osjećaj. Trebali bismo se diviti ljepotama prirode, tajni milosti. Sve je zapravo plod ljubavi Božje prema ljudima.
Zahvalnost je znak plemenitosti naše duše, znak čistoće naše savjesti, znak jednostavnosti i dobrote. Ona je zapravo plod spoznaje da u našem životu nema ničega što nismo primili. Sv. Augustin će reći: „Mi postojimo jer je Bog dobar!“ Za tu dobrotu trebalo bi iskreno reći velika hvala… Zahvalnost je odgovor našega srca na ljubav Božjega Srca: odgovor vjerom, ljubavlju, životom…
Najbolji način da zahvalimo Bogu za njegove darove, posebice za njegovu dobrotu i iskažemo mu poštovanje, jest taj da iskoristimo njegove darove u skladu s njegovim planom, a to znači za njegovu slavu. Za vlastito dobro i za dobro braće ljudi.
Čovjek koji nije zahvalan dobročinitelju čovjeku, taj je, već i iz tog razloga, nezahvalan i svom Stvoritelju Bogu.
Nezahvalnost je ružna i pravednu čovjeku se gadi. Nezahvalnost boli i žalosti onoga prema kome je učinjena, ali i svakog onog koji ne podnosi nepravdu.
Nezahvalan čovjek je čovjek nepravedan i nepošten - čovjek bez karaktera. Nezahvalnost je grijeh i uvrjeda Bogu. Bit grijeha jest upravo u čovjekovu odbijanju da Bogu bude zahvalan.
Ali zato: zahvalnost godi dobru čovjeku i raduje ga. Zahvalan čovjek je čovjek dobro odgojen, plemenita srca, časna karaktera, vrijedan poštovanja. Zahvalnost je Bogu mila i on je pamti.
Recimo svom Bogu uvijek HVALA. To je isto što i reći mu: Dobro je, moj Bože, zadovoljan sam i sretan što je upravo tako, da si ti Bog, a da sam ja tvoje stvorenje. Isus nam je primjer kako biti zahvalan?
Vrhovni sud u Oklahomi (SAD) potvrdio je oporuku jednog starog neženje koji je sav svoj imetak ostavio Virginiji dell Michaeli, ljubaznoj djevojci koja mu se jednom nasmiješila.
Neženja je imao 37 godina. Njegovi su razgovori bili vrlo suzdržani. Živio je na svojoj farmi koju je obrađivao. Otuda je odlazio samo kad je u selu trebao što kupiti.
Tako je prilikom jednog takvog odlaska primijetio u drogeriji prodavačicu koja mu se uz prijateljski smiješak ljubazno obratila. Taj uljudan odnos prema njemu učinio je u njegovu životu preokret. Ta je djevojka bila drukčija od drugih. I, iako s njom nije ni riječi izmijenio, oporučno je toj uljudnoj Virginiji ostavio sav svoj imetak, osim 100 dolara koje su trebali podijeliti otac i brat.
Čovjek je iznenada i naglo umro. Rodbina je bila kivna što je taj osamljeni neženja sve svoje ostavio nekoj nepoznatoj djevojci, a ne njima. U oporuci je bila primjedba: dok mu se nasmiješila u dućanu, djevojka je bila susretljiva, uljudna i šutljiva. I tako je prema njemu pokazala vrline koje on nikada nije doživio od svoje rodbine.
Bio je to primjer dirljive zahvalnosti. Ali i pouka: nepravedno je ako ljudi ostavljaju svoju imovinu onima koji to nisu zaslužili, a svojim dobročiniteljima, koji su ih svojom dobrotom zadužili, ne ostavljaju ništa. Pošten čovjek ne zaboravlja dobročinstva. On je zahvalan. Bogu je čovjekova zahvalnost mila i pamti je.
Trudimo se postati svjesni da se u svakoj Euharistiji hranimo Isusovim HVALA, kako bismo se i mi svakoga dana sve više učili reci Ocu svoje DA. Neka to bude veselo zahvaljivanje, da naša duša zadršće svaki put od radosti kao što je Isus zadrhtao kada bi svome Ocu izrekao svoje DA.
Neka svaka naša Euharistija, svaka Sveta pričest bude naše iskreno zajedničko HVALA Ocu. Otvorimo se krjeposti zahvalnosti kako bismo se svake nedjelje mogli doživjeti kao velika župna obitelj sabrana oko stola, sa srcem koje iskreno zahvaljuje Ocu. Na to nas potiče sv. Pavao kada kaže: Uvijek i u svemu zahvaljujte, jer to je volja Božja za vas.
Iskustvo pokazuje da je molitva zahvale najsnažnija molitva i da Bog rado uslišava takve molitve. Kada nijedna molitva ne pomaže, počnimo zahvaljivati. Božja je volja da zahvaljujemo. A kada smo u Božjoj volji, tada je svaka molitva uslišana.
Hvala Ti, Oče nebeski, na čudesnom daru života kojega svakoga trenutka podržavaš! Hvala Ti, Oče, što si nam darovao Isusa, našega Spasitelja i velikoga Brata, a s njim i svako dobro! Hvala Ti, Oče, što po Duhu Svetomu izlijevaš u naša srca dar vjere, nade i ljubavi! Hvala Ti, što Ti smijemo biti zahvalni! Amen.
Današnju nedjelju slavimo kao dan zahvale Bogu. Budimo svaki dan zahvalni i Bogu i ljudima!
