Ali kome? Kome su upućene ove riječi? Tamo nekima? Ili meni? Tebi?
Da bismo pronašli one kojima je ova riječ upućena, postavimo pitanje: U kojem smjeru ide Međugorje? U smjeru u kojem Gospa želi ili u smjeru u kojem mi želimo da ide? Da ovo bude oaza mira, kako Gospa želi ili?
Sjećam se prvih godina ukazanja, onih tihih i marljivih ljudi, muževa i žena Međugorja i Bijakovića, Miletine, Vionice i Šurmanaca i okolnih mjesta kada su ostavljali svoj mukotrpni posao (a mislite li da se nisu skrbili za svoju obitelj? Da ih nije bila briga hoće li djeca kruha imati?), prekidali rad u vinogradima i duhaništima i pješice hrlili (ne išli nego hrlili!) na krunicu i misu – svaku večer! I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I to su htjeli i tomu su nas učili i to su nam u baštinu ostavili! A mi?
Jesmo li svjesni da njima sve dugujemo? Jesmo li svjesni da su oni zaslužni za sve, da su oni temelj Međugorja? Ne naši pansioni, hoteli, suvenirnice, restorani, kafići, butici ili slično nego njihove žuljave ruke i tabani, ruke sklopljene i otvorene u molitvi. To su oni koji nisu ustuknuli pred komunističkim prijetnjama niti su se ugledali u druge: u one koji su radili nedjeljom, koji nisu išli na misu ili slično. Njihovo vrhovno životno načelo bilo je: rad i molitva, skrb za obitelj i skrb za opće dobro, a nadasve – poštenje! Poštenje! U njihovu životu Bog je zaista bio na prvom mjestu. Oni su ostali vjerni, uporni i strpljivi – unatoč svemu! I na molitvu i misu išli i išli. I pobijedili! Aždaju komunizma i materijalnih izazova i ponuda pod noge zbili!
Sjećam se tih divnih, vedrih lica naših majki i očeva –Međugorčana – tih hrastova. S njihovih lica moglo se čitati, kao da su govorili: «Otkud tolika milost narodu momu da Majka mira i Kraljica svemira k nama dolazi?! U kameno, suzno i sušno gorje međugorsko! Tamo gdje nema ni srebra ni zlata, već trnovi vijenci vise oko vrata.»
Nema kamena na Križevcu na kojem se krunica nije molila, na kojem se Gospin plač nije pjevao, na kojem se Bogu vapaje nije prinosilo i nema pedlja međugorske zemlje koji nije iskrenom molitvom blagoslovljen.
A danas? Što od toga vidimo danas?
Zar ne vidimo da bespravnim, neplanskim gradnjama, koje su utemeljene samo na vlastitim željama i planovima, sve više sužavamo zajednički prostor? Zajednički prostor! Ali komu? Župnom uredu? Fratrima? Meni? Ne, nipošto! To nama ne treba. Zar ne sužavamo prostor hodočasniku? A time – zar ne sužavamo sebi? I kakvu sliku o Međugorju odašiljemo u svijet gradeći šestokatnice? I što bliže crkvi, toj crkvi ljepotici koju u srcu toliki hodočasnici iz cijelog svijeta nose. Toj crkvi čije su nacrte kopirali i takvu u svojim zemljama s ponosom gradili. Toj crkvi u kojoj Boga i mir toliki umorni i opterećeni pronalaze. Toj crkvi u kojoj i pored koje (mislim na ispovijedaonice) toliki grješni i opterećeni praštanje dobivaju. Toj međugorskoj crkvi u kojoj su toliki ozdravili (i tjelesno i duševno), toliki milijuni Isusa u svoja prsa primili i radosni svojim se domovima vratili.
Ali ne! O toj Gospinoj crkvi, o toj crkvi za čiju gradnju je trebalo više od 30 godina (znamo zbog čega!) – neki svojom gradnjom govore: Tu crkvu se ne smije vidjeti! Mora je se poklopiti! Moja građevina mora biti veća od te Gospine crkve! Jer ja sam središte svijeta!
Pa ljudi, pa ljudi! Pa šta bi bilo od Međugorja da se naši očevi, ma dični očevi i majke(!), nisu odrekli, da nisu otkinuli od svoga, od onoga malo što su imali, (a malo su imali!) i dali – kome? Čuo sam na svoje uši: «Fratrima!» Kako smo slijepi! Pa kako smo slijepi! Ma kojim fratrima?! Zar ne hodočasniku? Zar ne Međugorju! Pogledajmo smjer koji su naši očevi i majke izabrali. Odlučili su ići u smjeru da Međugorje bude sve više oaza mira, tišine, gdje će hodočasnik moći naći svoj mir, gdje će se moći susresti s Bogom. Šta bi bilo da su naši očevi išli u smjeru u kojemu mi danas Međugorje vodimo? U smjeru konzumizma i samo sebičnih interesa? Šta bi bilo od Međugorja? Šta bi bilo od Međugorja?!!!
Gradnja visokih objekata u Međugorju – zar ne dajemo hodočasniku poruku: Hodočasniče, ne smiješ ti vidjeti Križevac ni Brdo ukazanja! Ono jedino što trebaš vidjeti je moj hotel, pansion. Ne smiješ uživati u miru naše škrte, ali prelijepe, prirode Herceg-zemlje, slušajući ptice i cvrčke, nego jedino gledati u naše betonare i slušati zvukove motora, auta i pikanera?
Podsjećam na Gospine riječi: «Izgubili ste se i ne znate što vam je cilj.»
Zar postavljanjem velikog plakata na kojem je prikazana Kravica i kupači na Kravici ne upućujemo hodočasniku jasnu poruku da ne gleda u Gospu, u Gospin kip, da ne moli, nego da gleda u nešto što je više, što je iznad Gospe, što je važnije od Gospe? Zar mu time ne nudimo nešto atraktivnije od Međugorja i nešto što nije u Međugorju? Zar mu time ne kažemo: Ti koji si ovdje došao, idi odavde, idi na drugo mjesto! Zar to nije odvlačenje pogleda hodočasniku i od molitve i od Međugorja? Ito – što je apsurdno – ondje gdje hodočasnik misli da je srce Međugorja! Zar Međugorje nije alternativa onomu od čega hodočasnik bježi, čijih ponuda ima napretek? A mi mu opet i ovdje isto serviramo. I još nešto: grijeh je što to nama fratrima smeta! To je grijeh!
Gospa stalno usmjerava naš pogled prema Bogu, prema molitvi, a naš pogled – na što je usmjeren? Samo na sebe? I na to kako sve više imati? Ono na što je usmjeren naš pogled, usmjeravat ćemo i pogled hodočasnika. «Gdje vam je srce, tu vam je i blago» kaže Isus.
Neki (10 ljudi iz Međugorja i Bijakovića) dolazili su k meni i napadali me kako su im u općini rekli da ne bi oni, inspekcija ili tko god, sprječavali njihovu bespravnu gradnju (koji apsurd da se oni koji bi trebali čuvati zakon i zapravo sve nas, da se brane, da peru ruke i prebacuju na druge!). Kažu da bi oni to pustili, ali «fratri su vas prijavili». Ispada da su najveći neprijatelji Međugorja fratri, posebno ja, jer protestiram protiv bezakonja, protiv anarhije, jer mi nije svejedno, nisam ravnodušan, jer mi nije drago gledati u kojem se smjeru okreće Međugorje. Ali je pitanje: Tko je pravi prijatelj, a tko neprijatelj Međugorja? Tko Međugorju želi dobro, a tko prividno dobro, zapravo dugoročno gledano nimalo dobro?
Čuje se ponekad kako kažete: «Vi ste fratri svakako ovdje u prolazu. Vi odlazite a mi ostajemo.» Da ta nije upućena na moju adresu, što se čuje ima neko vrijeme? Da to nije nečija želja?
O sebi što želim reći – vrlo kratko: gdje god sam bio, radio sam srcem i dušom za svoj narod. Pomagao mu da raste u svakom pogledu. Ne štedeći se. I ovdje to činim. Od djece i mladih pa dalje. I činit ću gdje god bio.
Ako su one gore riječi upućene na moju adresu, reći ću vam i ovo: Na krivu ste adresu uputili. Jer ja ovdje ostajem! U Međugorju, pa makar i ne bio župnik – to i nije najvažnije. Pa makar i otišao iz Međugorja, ali ja ostajem srcem u Međugorju – pa gdje god bio. Jer ja sam dijete Međugorja. Ovo je moja domovina, moje srce je odavno ovdje. Od malena. S onog proplanka na kojem sam rođen, čeznutljivo sam gledao prema Međugorju i pitao se kako izgleda to mjesto u kojem je rođena moja baka Mila od Ostojića. Ona mi je često usmjeravala pogled prema križu na Križevcu i pričala mi o Međugorju. I na Križevcu sam bio prije ukazanja. Usječen tako u moju memoriju i u moju svijest, taj mi je križ trajno posvješćivao kroz život tko sam, odkud sam i kome pripadam. U najtežim trenutcima u životu, u krizama, taj mi je križ na Šipovcu bio jedina utjeha i nada. Da, taj znak na mome Križevcu, u mome Međugorju! A čim su počela ukazanja, za koje sam čuo 26. 6. 1981., odmah sam sutradan, 27. 6. pješice u Bijakoviće. I tako često iz dana u dan. Moj poziv je ovdje rođen.
A neki od vas psujete mi i želite da odem, optužujete me da sam vaš neprijatelj. Poslušajte me: Ne dam vam da volite Međugorje više od mene! Ne dam! I nikome ne priznajem da Međugorje više voli od mene! I da poznaje Međugorje, njegovu dušu, njegovo poslanje, i ono što treba biti, bolje od mene! Ne priznajem!
Ako vi želite, vi – Mjesna zajednica Međugorje, načelnik općine Čitluk, vi Međugorčani, da novi most koji je u petak sagrađen preko Lukoća i građevine koje su nelegalne, koje su protiv odluke Vijeća općine Čitluk – ako vi želite da tako bude, ako želite ići tim smjerom anarhije, bezvlađa, neplanske, divlje gradnje, gdje svatko radi po svome, što hoće i kako hoće, vi ste taj smjer izabrali! I htijenjem i šutnjom!
Ali upitajte se: smjer koji ste izabrali – prema čemu vodi? Prema dobru Međugorja? Prema priznanju Međugorja?
A sjetimo se stava i smjera naših očeva i majki.
Kad će se probuditi kritični stav ljudi u Međugorju? Kad će prestati sleginjati ramenima? Kad će ljudi u Međugorju početi voljeti Međugorje, štititi, čuvati Međugorje? Čuvati ga kao najveće blago, biser koji nam je Gospa povjerila. Ili će drugi morati od nas čuvati Međugorje?
Da niste zaboravili što vam je Gospa rekla: «Ja sam vas izabrala, vas, ovu župu». Ne Hamziće, Čitluk ili Tepčiće nego vas.
A mi? Jesmo li mi njezin smjer prihvatili? Da smo nju prihvatili, zar nam uvijek, šta god činili, jedno uho ne bi bilo okrenuto prema njoj? Da osluškujemo što ona misli? A ne samo što mi u svojoj glavi kujemo. A ne isto raditi ko oni nepošteni i pohlepni! A ne pustiti one sa strane koji razvaljuju Međugorje na razne načine!
Umjesto da oko župne crkve bude što više tišine, što manje prometa, zar mi našim smjerom koji smo izabrali ne želimo da bude što više prometa, što više buke i što manje tišine oko crkve, tog najvažnijeg, središnjeg mjesta, tog vrela iz kojeg izvire tolika Božja milost i na koji i zbog kojeg hodočasnik dolazi? Zar to nije gušenje i razaranje Gospine zamisli da Međugorje bude Oaza mira? Shvaćamo li, vidimo li da želimo svim sredstvima doći do svoga cilja, a taj cilj je – što? Opće dobro, oaza mira?
Ili naše egoistično, nezasitno traženje samo za sebe i za svoje interese?
Na koga je Gospa mislila kad je rekla: «Izgubili ste se i ne znate što vam je cilj.»
Sve je uži prostor, pristup križnom putu na Križevcu, a da ne govorim o Brdu ukazanja i Plavom križu... Ruši se Žuželj! (brdo iznad Miletine – dio svetog Gospina brda)
Što je mjerilo našeg ponašanja? Bog, Gospa, Gospine riječi? Briga oko općeg dobra, oko molitvenog ozračja u kojem se hodočasnik treba naći? Je li važno ono što Gospa želi da hodočasnik ovdje doživi? Ili samo naš ja? Samo naš sebični ego? Samo zarada? I pohlepa? Sve više i više imati? Kakvu poruku odašiljemo hodočasniku koji dolazi u naš pansion u Međugorju kupnjom i vozanjem skupih auta međugorskim cestama?
Što pravimo od Međugorja? Zbog čega ljudi dolaze u Međugorje? Zbog molitve ili zbog turizma? Ili bi netko želio da dolaze zbog turizma? Možda je to razlog da se sve češće čuje «turist» a ne hodočasnik? A uz to onda i: sezona. U Međugorje dolaze ljudi koji su čuli da se ovdje Gospa ukazuje, a ne zato što ima hotela. U prosjeku dolaze oni koji nisu imućni, često dolazi sirotinja, i to iz bijeloga svijeta (iz Južne Koreje, iz Mexika i Kolumbije i Ukrajine...). Mnogi, ako ne skoro svi, dolaze ovamo zbog nevolje, donijeli su svoje križeve i muke. Što mislite što oni ovdje očekuju? Jednostavnost i skromnost ili luksuz? Jednostavne kuće jednostavnih i pobožnih ljudi dobra srca koji su valjda nešto iskusili, valjda nešto primili od tolikih i tolikih milosti koje je Gospa (ne u jednom danu, ne u jednom mjesecu, ne u jednoj godini) nego u 35 godina u njihovoj župi ostavila ili očekuju ovdje Las Vegas?
Počujmo Gospu: «Izgubili ste se i ne znate što vam je cilj.»
Umjesto da ostanemo skromni, jednostavni, svjesni i zahvalni jer ništa nije naša zasluga nego čisti Gospin dar, umjesto da ostanemo u onom dobrom međugorskom duhu, gdje će se ona fina uljudna tradicija njegovati, da imamo pansion u kojem bismo mi ukućani, kao obitelj, dočekivali i posluživali hodočasnika, u kojem bismo s njim i molili – namjesto toga u Međugorju se ima već nekoliko grade «babilonske kule»! Sve više ležajeva. Metar pa još jedan metar prema Lukoću, prema cesti. Samo uzeti od drugih, od općeg dobra.
Zar nije poruka onih koji su napravili prostore s više od 50 ležajeva (a zar treba više da bi se moglo pristojno živjeti?) sljedeća: Ne treba tebi nego samo meni! Ne trebaš ti primati hodočasnike (turiste!) nego samo ja! Koliko bi svima bolje bilo i jednostavnije i svima korisnije da su ljudi stali na 50 ležajeva!?
Što ovaj smjer (sve više kreveta) treba drugo značiti nego: Meni i samo meni! I još i još i još! A Gospa, a svetište, a hodočasnik, a oaza mira, a mir i molitveni ugođaj? Zar nebrigom, neinteresiranjem za opće dobro, za dobro hodočasnika, za mir i oazu mira, zar se time nismo odrekli Gospe? Zar joj time ne govorimo: Ne slušamo tvoje riječi! Ne zanimaš nas! Nas zanima samo zarada, to i samo to!
Za kim se to povodimo? U koga se to ugledamo? Zar smo tako brzo zaboravili naše poštene, marljive i pobožne očeve i majke?
Poslušajmo Gospu: «Izgubili ste se i ne znate što vam je cilj.»
Na Uskrs, zamislite na Uskrs rade suvenirnice u našem Međugorju! Ni na Uskrs taj jadni radnik da ne može kao čovjek, kao vjernik slaviti Uskrs! Koju poruku time odašiljemo hodočasniku? Koju sliku stvaramo – ne samo o sebi nego o Međugorju?
Vratimo se na početak. Na koga je Gospa mislila kad nam je poručila (mislim da ne može jasnije!): «Izgubili ste se i ne znate što vam je cilj»?
