Ovu prelijepu propovijed prenosimo u cijelosti.
"Draga braćo i sestre, u našem svijetu i u našem narodu stara je izreka kad želimo nekome dobro, kad želimo da netko bude bolji, mi imamo običaj reći, neka mu Bog prosvijetli pamet. I toliko mudrosti ima u riječima tih naših starijih. Neka mu Bog prosvijetli pamet. I ja to danas u istinu želim i vama i sebi. Da uvijek, Gospodine, svjetlo bude prisutno u našim životima. Nama grijeh stvara tamo, grijeh gasi svjetlo.
Nekad se čovjek toliko prepusti grijehu da ne vidi više koji je pravi put. I tako je potrebna Božja milost i Božja intervencija u naš život da bismo vidjeli koji je Kristov put, koji je pravi put. Vi dobro znate kad nešto tražite u mraku, ne vidite ništa. I dovoljan je samo mali plamen, samo mali plamen je dovoljan da vi već vidite gdje ste, da se možete orijentirati i naći izlaz iz te prostorije, a zamislite što tek može Krist koji je svjetlo svijeta, koji nam je darovan na prosvjetljenje svih naroda.
Nekako to često spominjem, tako su mi dragi obredi Velike Subote, gdje je crkva u tami, u mraku, i ulazi svećenik s uskrsnom svijećom i pjeva svjetlo Kristovo i nakon toga se pale svijeće. I od tog jednog malog plamena, uskrsne svijeće, cijela crkva bude osvijetljena. Sve vaše svijeće budu zapaljene. I tu vidimo kolika je snaga pa makar i najmanjeg plamena.
Mi često za sebe kažemo, pa što ja mogu učiniti? Što ja mogu promijeniti? Ne mislimo da smo mi sposobni nešto puno napraviti. Ali svaki put kad mi dođe ta misao, sjetim se tog jednog jedinog plamena uskrsne svijeće, koji zapali sve naše svijeće i crkva bude cijela osvijetljena.
Svaki put kad činimo dobro, mi palimo svjetlo u životima naših bližnjih. Svaki put kad se odlučimo za Kristov zakon, mi osvijetlimo put nekome. I nema ništa ljepše nego kad s nekim provodiš vrijeme i taj netko ti da drugačiji pogled na tu stvarnost koja te mučila. Isto kao da ti osvijetli taj put. I ako je to čovjek kadar, (3:20) zamislite što tek može Krist napraviti u našem životu.
Danas je također dan posvećenog života, kada na poseban način zahvaljujemo i molimo za sve one koji su odlučili izbliže slijediti Krista po primjeru Evanđelja, nasljedovati Evanđelja. Sada slušam zbor i to tako lijepo zvuči, skladno. Četveroglasje savršeno i kad netko nešto dobro radi, to izgleda lagano i uopće ne razmišljamo da treba vremena da se ti glasovi nauče. Treba naučiti četiri različita glasa i onda treba sve to zajedno spojiti. I toliko je vremena, truda i muke da to zvuči skladno i mi kad to čujemo čini nam se jednostavno. Zašto? Zato što znaju to raditi.
Vi imate neke ljude koji su proživjeli toliko muka u životu, toliko patnje, križeva, ali ti na njima to ne vidiš. I neka ti ljudi izgledaju pozitivnije od nas koji kao sve imamo i nije nam ništa. Neki ljudi ne kukaju, neki ljudi se ne žale, iako bi mogli. A puno nas i kuka i žali se, a nemamo razloga.
I ne znam je li vam nekad netko rekao, kako je tebi lako živjeti. Pa lako je tebi. Zašto nam to kažu? To ti kaže netko kome ti izgledaš kao da laganije živiš od njega, kao da ti je lakši život.
Ne znači da je tebi lakši život, nego znaš živjeti. Znaš se nositi s problemima i sa svim situacijama koje te zadese u tvom životu. Ne vučeš sam svoj križ, nego zazivaš Božju pomoć. Naslonim svoj križ na Božji križ. Naslonim svoje patnje na Kristove patnje. I onda to ide. I zato možda ti životi izgledaju lakši. Ali nisu oni lakši, nego ti ljudi znaju živjeti. Živjeti s Kristom, a ne biti solo igrači. I upravo to želim povezati s posvećenim životom. Posvećen život nije nešto atraktivno, nešto što zabljesne na trenutak. To je nešto što se živi iz dana u dan.
Vi kad imate, na primjer, Sakrament Vjenčanja, svi se sredimo, svi prekrasno izgledamo, mladenka, mladoženja, bend, večera, fotografi, i taj dan sve izgleda prekrasno, imamo uspomenu. Ali život nije to. Život počinje tek u svakodnevici. I tako je potrebno znati naučiti svoju svakodnevicu i radovati se i plakati s Kristom, zahvaljivati i moliti zajedno s Kristom.
Znati ponijeti svoj križ, ali znati i zahvaliti. Da u istinu moj dan počne u ime Oca i Sina i da moj dan završi također s Kristom. To je taj posvećeni život i treba moliti za ljude koji su se odazvali na Boži poziv. Vas ovdje ima iz različitih župa i ako nema duhovnih zvanja u našim župama, to je očito znak da se ne moli dovoljno. To je znak da se treba više moliti, da Gospodin pošalje radnike na svoju njivu.
I kao što nam u životu treba primjer, treba nam netko u koga ćemo se uzdati, nekako tu možemo vidjeti te posvećene osobe. Kad nam bude teško, kad budemo se pitali možda je li ovo sve ima smisla, kako je teško živjeti evanđelje, kad vidimo redovnika ili redovnicu, da nam dođe u pamet oni su svoj cijeli život dali Kristu. Ako mogu oni cijeli život, pa mogu onda i ja. I to su ti svjetionici, ti putokazi, upravo to svjetlo o kojem danas pričamo, koje nas vodi naprijed, a svima nama najveći putokaz i najveći svjetionik je Isus Krist. I uvijek je potrebno uzdati se i gledati u njega.
Ima onaj psalam, gledajte u Gospodina i razveselite se. Ako budemo gledali u sami sebe, često ćemo se razočarati. Ali ako budemo gledali u Gospodina, on će nam donijeti u istinu veselje, donijeT će nam smisao, jer jedini on to može. Sunce svijetli svima, tako i naš Krist svijetli svima. Sunce ne svijetli jedino onima koji se skriju od njega, koji sami odbijaju sunčevu svjetlost. Tako isto s nama.
Nemojmo dopustiti da se sakrivamo od Krista, nego donesimo mu sve svoje tame, sve svoje grijehe, sve svoje nečistoće, da nas u istinu obasja svojim svjetlom, da očisti sve ono što nije njega dostojno i da u istinu njegovo svjetlo pobjedi svaku tamu u našim životima. Tako neka bude. Amen."
