Slavimo Isusovo uskrsnuće. Slavimo pobjedu života nad smrću i dobra nad zlim, pobjedu ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom, pobjedu svjetla nad tamom i radosti nad tugom, pobjedu uskrsnuća nad grobom!
Krist je tako poraz na križu pretvorio u pobjedu. Križ je postao izvor utjehe i spasenja! Grobnu tamu pretvorio je u uskrsnu svjetlost! Njegovi protivnici postali su patnici i nevoljnici. Isusovi učenici postali su pravi pobjednici i sretnici! Dostojno je i pravedno da budemo radosni i sretni!
Mi ispovijedamo čvrstu vjeru u Krista Uskrsloga. Vjerujemo u Njegovo i svoje osobno uskrsnuće. Na pitanje koje nam ponekad može biti upućeno: "Jeste li kršćanikatolici?", odgovaramo bez ustručavanja: "Jasno! Mi smo osvjedočeni katolici!"
To je dobro i hvale vrijedno! Je li naša vjera u Krista prava i živa, djelotvorna i osvjedočena? Da bismo u to bili uvjereni, potrebno je vidjeti koliko smo mi iz te vjere svjedoci za Krista.
Svjedočiti je teško. Živjeti svoju vjeru nikada nije bilo lako, a danas pogotovo, jer to znači ići protiv vjetra, plivati protiv struje, odbaciti one ideje koje nam se čine kao prirođene; to znači izložiti se ponekad ozbiljnim poteškoćama, prihvatiti rizik da te ne razumiju i da te odbace. Ali, štogod slijedilo, osvjedočeni katolik mora biti svjestan da je Krist s njime, i ta sigurnost mu daje snage da živi svoju vjeru, usprkos svemu.
Svjedočenje se izražava i vidi iz života po Evanđelju, ono progovara iz svakodnevnih aktivnosti, ono se očituje u obiteljskim odnosima i u odnosima prema bližnjima, ono se vidi zalaganjem u svome zvanju, na socijalnom planu i političkom djelovanju. Pravo svjedočenje bit će toliko djelotvornije, koliko će nas više oslobađati od svake laži i od svake prijetvornosti.
Pravo svjedočenje je ponizno i poštuje druge, njihovu individualnost, njihov način mišljenja. Treba znati slušati drugoga, pokušati ga razumjeti; govoriti od srca k srcu, od čovjeka k čovjeku; to je način da se srca ljudi otvore Kristu.
Pravi svjedok je svjestan da ga je Isus pozvao i zato bi trebao svakoga dana moliti da njegova vjera bude što jača i čvršća. Krist nam dariva svoga Duha i on nas jača da svjedočimo neustrašivo i pod cijenu svojega vlastitoga života.
Apostoli su bili svjedoci za Krista uskrsloga. U početku su bili zbunjeni i izgubljeni, razočarani i obuzeti sumnjom. Mislili su da neće biti ništa od nade koju su polagali u Isusa iz Nazareta. Isusovim uskrsnim ukazanjima njihova vjera je pomalo rasla i postala snažna i čvrsta, jer je proizlazila iz ljubavi prema Kristu.
Zanimljiv je događaj na Genezaretskom jezeru gdje se Isus već treći put očitovao svojim učenicima nakon uskrsnuća. Interesantan je taj čudesni ribolov, kao i sva ona Isusova briga oko učenika gdje ih je ponudio svježe pečenim kruhom i ribom. Kako li su bili zadovoljni učenici i koja li im je bila radost u srcu kad su vidjeli kako je Isus neizrecivi prijatelj koji se brine za njih pun nježnosti.
Učenici ne znaju što bi činili. Bili su nesigurni. Zato je Petar rekao: „Idem ribariti!“ (Iv 21,3). Odlazi na svoje jezero, uzima svoje mreže i ponovno se bavi ribarenjem, kao što je to činio i prije nego ga je Isus iz Nazareta pozvao. Njegove kolege rekoše da i oni idu s njim. Vraćaju se, rekli bismo, svome prijašnjem zvanju.
Čitavu noć su lovili i ništa nisu ulovili. Uzalud se trudili. Razočarani i umorni su bili.
Najednom se pojavljuje Isus. Već je svanulo, eno ga na obali. Nisu znali da je to Isus (Iv 21,4). Kaže im: „Imate li što za jelo“ (Iv 21,5)?
Nemamo, odgovaraju tužni. „Bacite s desne strane lađe i naći ćete!“ (Iv 21,6). Oni tako učine. Preneraženi su. Prepoznaju ga: „Gospodin je!“ kliče Ivan. Ulovili su veliko mnoštvo riba…
Petar se baca u more i zapliva prema njemu. Čudesno je to prepoznavanje. Znali su: Gospodin je, a ipak nitko se nije usudio pitati: tko si? (Iv 21,12). On ih je podvorio kruhom i ribom. Jeli su i u srcu ćutjeli njegovu dragu blizinu.
To prepoznavanje je puno sadržaja. Simbol je to. Više kaže od onoga što su njihove oči vidjele. Gospodin je nebeski. Oni su sada znali onim nutarnjim znanjem, znanjem vjere i ljubavi: On je!
Sada slijedi ispit ljubavi Petru. Šimun Petar bio je čovjek žestoke naravi, ali pun ljubavi prema Isusu koji ga je pozvao. Bio je i vrlo praktičan čovjek, spreman na djelo.
Kad je vidio Isusa uoči muke zabrinuta i u tjeskobi, kad im je on govorio o onome što mu se sprema, obuzeo ga je žar i rekao je: „Život ću svoj položiti za Tebe“ (Iv 13,37).
Isus ga je upozorio: Prije nego pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti (Iv 13,38). Petar je doista u trenutku slabosti i straha zatajio. Prepao se kad je vidio Isusa vezana pred Velikim vijećem, kako ga zlostavljaju.
Zatajio je, ali je i plakao, gorko plakao kad je spoznao svoju slabost, jer je iskreno volio Isusa. Iskreno je mislio da je spreman umrijeti. Ali bio je slab! To ga je poslije strašno mučilo. I drugi su se učenici razbježali i posakrivali, ali nisu se ni junačili kao on.
Eto sada mu Isus daje priliku, pred svima, da pokaže svoju iskrenu ljubav.
Isus postavlja Petru staro, ljudsko i teško pitanje: "Petre, ljubiš li me?"
To pitanje često ljudi, osobito mladi, postavljaju jedni drugima, ili koje postavljaju muž ženi ili žena mužu. Jasno, daje odgovor najčešće: „Volim te!“ Što znači taj odgovor?
Petar isto odgovara: "Da, Gospodine, volim Te". Zašto ga Petar voli? Jer mu je lijepo biti uz Isusa? Jer mu se sviđaju ribe i kruh koji im je Isus pripremio? Nije li to sebična ljubav?
Isus ga pita drugi put: „Voliš li me?“ Petar opet odgovara: „Da, Ti znaš da Te volim!“ No, Isus kao da želi do kraja pročistiti njegovu ljubav od svake natruhe sebičnosti, zato ga pita i treći puta: „Voliš li me?“
I kad se Petar ražalostio na treći upit, kad se možda podsjetio na svoje trostruko zatajenje Isusa i kad je s punim ganućem srca odgovorio na taj upit, onda mu je Isus rekao: „Ako me doista voliš, ako želiš biti sa mnom, ako zaista voliš moj stil života i moj stil ponašanja, tada više nećeš biti zainteresiran samo za sebe već i za druge“.
I to je ono bitno. Ljubav o kojoj Isus govori nesebična je ljubav. Kad bi bila istina ono što ljudi govore o ljubavi tada bi ovaj svijet u kojem živimo bio puno drukčiji, zadovoljniji i sretniji.
Mnogi od nas kažu da vole Isusa. Ali kako…?
Voljeti Isusa znači voljeti nesebično i svakoga čovjeka, naš je poziv. Doista je poziv svih nas. Ovaj poziv traži osobe koje su sposobne darovati sebe.
Isus mu, nakon tog iskaza ljubavi daje zadaću: Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje. Sad je potvrdio ono što je Petru obećao kod Cezareje Filipove: "Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a štogod razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima" (Mt 16,18 sl).
On će biti u zajednici Crkve što će se u Isusovo ime okupljati, pastir i jaganjaca i ovaca, svega stada Božjega. U toj službi mora imati žarču i postojaniju ljubav. Mora prednjačiti u ljubavi. Proriče mu i smrt koja će ga zadesiti. Raširit će svoje ruke...
Ovo je poziv i odziv ljubavi potpuno svjedočanstvo što ga je Petar dao za Gospodina. Počelo je izjavom ljubavi, i onda je tu ljubav proveo do kraja i zasvjedočio je žrtvom vlastita života. Mučeništvo ga je zadesilo u Rimu.
Nekada se pitamo: Zašto je Isus odabrao baš svetoga Petra za svoga nasljednika i namjesnika? On nije bio najstariji među apostolima (Jakov st.), nije bio ni najučeniji (Matej je bio službenik, carinik, vjerojatno s nekom spremom), ni najbogatiji, ni najspretniji (slugi je odrezao samo uho).
A mogli bismo prigovoriti i njegovom karakteru. Malo je hvalisav ("Ako treba i umrijeti s tobom, ja te neću zatajiti!"), nagao i nepromišljen (srlja u opasnost, napada sluge, a poslije ide među njih), kukavica je (kad su ga "pritisli", zanijekao je Isusa), kao da je i častohlepan (prvi se gura do Gospodina, u Cezareji, na Taboru, i u današnjem evanđelju čujemo kako skače u vodu i pliva do Gospodina da on bude prvi).
Zar da je taj čovjek stijena, na kojoj ćeš ti, Isuse, sagraditi svoju Crkvu? Pa drugi su nekako staloženiji, stalniji, tvrđi, čak i onaj izdajica Juda. Juda je poslovan čovjek. Kad vidi da je Isusova stvar propala, on će izvući nešto koristi iz toga (30 srebrnjaka).
Juda je dosljedan. Što je naumio to i izvršuje, bez obzira što ga Isus raskrinkava na Posljednjoj večeri.
Ipak je Petar imao jedno svojstvo što ga izdiže iznad svih ostalih apostola, što ga neraskidivo vezuje za Isusa, što ga čini stijenom unatoč njegovog temperamenta: A to je ljubav prema Isusu.
Sve u svemu, ne zaboravimo ovo: Kad iskusimo da sav naš trud i muka, svi naši napori ne donose nikakav uspjeh, utecimo se svom Uskrslom Gospodinu po moćnom zagovoru njegove i naše Majke Marije.
Kao što je Uskrsli Krist čudesnim ribolovom ohrabrio svoje učenike i uvećao njihovu smalaksalu vjeru i nama može pomoći. On jedini može ohrabriti naše preplašeno i razočarano srce. Naša vjera i ljubav će rasti, pronaći ćemo smisao u životu i to će nam davati snage da sve možemo nadvladati.
I na kraju pitanje „voliš li me“ ne samo danas, nego svaki dan upravlja Isus svima nama…
On zna točan odgovor na njega. Možemo li i mi kao Petar odgovoriti: „Gospodine, Ti znaš da Te volim!“
Jedan pisac opisuje nekoga mladića koji je bio tih i u sebe zatvoren. Djelovao je nekako nezainteresirano, pa čak se činilo i izgubljeno. Prolazilo je vrijeme, a on se nije odlučivao na ženidbu i osnivanje obitelji. Kad bi mu to spomenuli, samo bi nezainteresirano odmahnuo rukom.
Ali, jednog dana upoznao je dobru, pametnu i vrijednu djevojku s kojom se brzo oženio. S tim se veoma izmijenio njegov život. Postao je otvoren i veseo. Pisac veli: Upitao sam ga da mi objasni tu promjenu. On je odgovorio: I dok sam bio sam, nisam bio nesretan ili izgubljen, kako neki pogrješno misle. I tada sam znao što imam od života. Ali dok nisam upoznao ovu divnu ženu, nisam znao što nemam u životu.
Slična, samo neizmjerno dublja promjena dogodila se s Isusovim učenicima. Dok je bio živ među njima, znali su koga imaju. Imali su učitelja i proroka koji je govorio kao ni jedan drugi čovjek. Imali su čovjeka koji je u svemu bio uzor i koga se isplatilo nasljedovati. Imali su prijatelja koji ih je iskreno ljubio. Ali, ipak nisu znali da imaju uza se onoga tko je jači od smrti i tame groba. Tek u susretu s njime kao uskrslim i proslavljenim postat će im to jasno, i to će biti razlog njihove neslućene promjene. Ta promjena plod je mira koji će im on dati, a mir je posljedica sigurnosti da je on nadvladao smrt i da je živ.
Taj mir nije za učenike samo veliki dar nego i velika obveza. Jer oni su poslani da budu svjedoci: Bit ćete mi svjedoci sve do na kraj svijeta. U moje ćete ime propovijedati obraćenje na oproštenje grijeha. Ono što je Isus za svoga života garantirao ljudima, oproštenje i mir, sada će svi njegovi učenici nositi kao poruku Uskrsloga svakom čovjeku.
Kad bi Crkva bila svjesna koliku je snagu time primila! Kad bi svaki katolik znao kakav je to dar i kakva milost! Zar bi uopće bilo ljudi koji nose teret svojih grijeha i nemir duše! Zar ne bi potražili u sakramentu pokore Isusa uskrsloga i živoga, koji i danas ponavlja svoju riječ: „Mir vama! Zašto se uznemirujete i bojite? Zar ja nisam nadvladao smrt i grijeh?”
I ne zaboravimo, mi smo danas svjedoci Uskrsloga, kao što su prvi učenici bili onda. Ako smo doživjeli Uskrsloga i ako smo obuzeti njegovim mirom, onda on ne može ostati samo naš mir. Dužni smo ga nositi svakom čovjeku...
Isus blagoslivlje sve mirotvorce i obećaje život vječni svima koji se zalažu za mir. Sve one koji zbog svojih grijeha dolaze k njemu u nemiru svoje duše on tješi i otpušta riječima: Idi u miru, oprošteni su ti grijesi! Za njega će kasnije apostol Pavao reći jednostavno: On je mir naš.
