Postoji duh kod nekih ljudi koji čuvaju vječni plamen mladosti u sebi, čak i kada vrijeme učini svoje. Stogodišnja Véronique Tellier, savršen je primjer. Stanovnica staračkog doma u Montaubanu otkrila je tajne svoje dugovječnosti u intervjuu za La Dépêche, donosi Aleteia.
Bez preobrazbe ili čarobnog eliksira, ali očito dobro utemeljena vjera i nepogrešiv smisao za humor razlog su što je dostigla tolike godinr
Rodila se u Alžiru 1923. i ondje sretno živjela sve do rata koji ju je natjerao da prijeđe Mediteran s tisućama ostalih kako bi stigla do francuske obale. Bolno sjećanje.
“Zamislite da u nekoliko sati ostavite četrdeset godina sjećanja iza sebe, jednostavno zatvorite vrata svoje kuće, bez ikakvih poslova, kako biste spasili svoj život, život svojih roditelja i svoje djece”, prisjetila se Tellier.
Držite se Gospodina, nikada se nećete razočarati. U tužnim trenucima, gledam Djevicu, ona uvijek stoji, pouzdana. Radije bih izgubila život nego vjeru.
No tu nije bio kraj njezinim životnim patnjama. Smrt njezine 20-godišnje kćeri, istaknula je, bila je njezina najveća patnja. Međutim, pokazala je nepokolebljivu vjeru: „To su rane koje se nikad ne zatvaraju. Ono što me držalo bila je vjera. Svaki dan razgovaram s Bogom, nikad me nije izdao. Držite se Gospodina, nikada se nećete razočarati. U tužnim trenucima, gledam Djevicu, ona uvijek stoji, pouzdana. Radije bih izgubila život nego vjeru i zahvaljujem sudbini što mi je dala ovo duhovno bogatstvo, posvjedočila je.
Kako ne bi ostala neaktivna, energična stogodišnjakinja Véronique, uz dobro razrađenu rutinu održala se u formi: gimnastika četvrtkom, telefonski razgovori s najdražima i svakodnevna misa.
Kad dođem u nebo, reći ću Gospodinu – učinila sam sve što si mi rekao, nadam se da ću imati mjesto kraj tebe
“Iznad svega, svaki dan idem na misu! Kad dođem u nebo, reći ću Gospodinu – učinila sam sve što si mi rekao, nadam se da ću imati mjesto kraj tebe”, rekla je stogodišnjakinja.