Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. Naglo je obolio 13. listopada 1964., da je jedva mogao disati. Toga dana rekao je ujutro – kao i obično – misu i bio dosta raspoložen i veseo. Nakon povratka u samostan iz crkve u kojoj je slavio misu – 15 milja daleko od samostana – fra Otonu je naglo pozlilo. Teško se mučio i jedva disao. Tijelo mu je bilo hladno kao mramor. Zatražio je posljednju pomast i zatim bio prevezen u bolnicu. U bolnici mu nažalost nisu mogli pomoći.
Njegova redovnička subraća obilazila su ga u bolnici i s nestrpljenjem gledala u kako je teškom zdravstvenom stanju. Fra Oton je to najbolje sam osjećao i znao, ali ga nije trebalo tješiti ni bodriti. On je kreposno živio i mirno dočekao smrt, potpuno predan u volju Božju. Umro je mirno i spokojno, kao što je mirno i spokojno i živio.
Upravo kada su k njemu došli da ga obiđu fra Irenej Petričak i dr. Kvirin Vasilj, 19. listopada 1964. u ponedjeljak u 14 sati, fra Oton se nalazio u agoniji. U 14.20 sati ispustio je svoju plemenitu dušu. Umro je od skleroze, raka i šećerne bolesti. Sve ove bolesti srušile su se odjednom na njega, da mu ne dadnu prigodu proživjeti još koju godinu. Međutim, za njega je smrt samo dobit, jer se na nju ozbiljno spremao cijeli život i nije ga zatekla nespremnog.
Pokopan je nakon svečanih zadušnica obavljenih u svetištu sv. Ante u četvrtak 22. listopada 1964., u groblju “Svetog Groba” – tik do svoje prije preminule subraće – hrvatskih franjevaca. Svetu misu zadušnicu prikazao je za pokojnika gvardijan samostana Hrvatskih franjevaca u Chicagu o. fra Zvonko Mandurić uz asistenciju fra Ljube čuvala i dr. fra Rufina Šilića. Svetište je bilo puno hrvatskih i slovenskih franjevaca, koji su došli s raznih strana Amerike, ispratiti pokojnika do njegova posljednjeg počivališta i iskazati mu posljednju počast.
U svom toplom govoru, fra Rufin Šilić naglasio je vrline pok. fra Otona koje danas nisu u modi, a to su poniznost, jednostavnost, siromaštvo, pobožnost, osobito prema euharistiji, duh molitve i prezir prema zemaljskim stvarima. Sve je ovo posjedovao pok. fra Oton u veoma visokoj mjeri. Naglasio je još i njegovu pčelinju marljivost i žarku ljubav prema svom patničkom hrvatskom narodu kojeg je ljubio kao što dobro dijete ljubi majku.
ŽIVOTNA STAZA
Dr. fra Oton Knezović rodio se 27. siječnja 1890. od siromašnih, ali bogobojaznih i čestitih roditelja u Cernu kod Ljubuškog. Osnovnu školu završio je u Ljubuškom, zatim je stupio u Franjevačko sjemenište i počeo gimnaziju na Širokom Brijegu. U franjevački red stupio je 1910. godine u samostanu sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog i tamo proveo godinu kušnje.
Filozofske i bogoslovne znanosti završio je u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je i ređen za svećenika 28. lipnja 1915. Godinu dana proveo je kao župni pomoćnik u prostranoj širokobriješkoj župi, zatim se 1917. upisao na Hrvatsko sveučilište u Zagrebu, da bi studirao slavistiku i hrvatsku povijest. Bile su to teške ratne godine, kada je na sveučilištu u Zagrebu bilo skoro više profesora nego sveučilištaraca, jer su svi morali poći u vojsku.
U njegovoj Hercegovini harala je 1917. glad, a 1918. i 1919. epidemija – nazvana španjolskom gripom koja je nemilo kosila ljudske živote i zamela djelomično ili posve brojne obitelji. Fra Oton je i sam obolio od ove epidemije, ali uza sve to nije zanemario svoj studij. Na Hrvatskom sveučilištu položio je profesorski ispit i doktorirao iz filozofije.
Početkom školske godine 1920. došao je za profesora u gimnaziju na Široki Brijeg, gdje je neumorno djelovao kao profesor i odgojitelj sve do pod kraja Drugog svjetskog rata, kada je ovo kulturno, vjersko i rodoljubno žarište katoličke Hercegovine raspršeno i velika većina njegovih kolega profesora nedužno je ubijena i živa spaljena na najokrutniji način.
Fra Otonu Knezoviću uspjelo je uz veliku opasnost i tegobu spasiti goli život tijekom najveće tragedije hrvatskog naroda u svibnju 1945. Bio je uhvaćen od partizana na povlačenju hrvatske vojske i civilnog pučanstva i vraćen iz Slovenije u Hrvatsku, ali je nešto kasnije uspio pobjeći iz njihovih šaka i skloniti se najprije u Austriju, zatim u Italiju, odakle je napokon krajem 1950. u Sjedinjene Države.
Najbolje i najsretnije godine svog života fra Oton je proveo kao profesor na Širokom Brijegu. Predavao je hrvatski jezik i književnost svim gimnazijskim razredima. Cijelo vrijeme bio je prenatrpan satovima predavanja; redovito je tjedno imao preko 20 sati. Trebao se pripravljati za predavanja, ispravljati pismene zadaće, držati klericima predavanja iz duhovnog života, obavljati svoje redovničke i svećeničke dužnosti, što je on uvijek savjesno u detalje i veselo ispunjao. K tome je još skoro redovito u crkvi ispovijedao učenike i ostale vjernike i često držao propovijedi vjernicima prostrane širokobriješke župe.
Sve je štedio osim sebe. Na vremenu je posebno bio štedljiv. Nikad nije dangubio niti se podavao bilo kakvoj dokolici. Neprestano je sve svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za čitanje i molitvu. Ako nije čitao, onda je molio i obratno. Za lijepa i ružna vremena moglo ga se vidjeti na “Nasipu” na Širokom Brijegu, gdje s knjigom ili krunicom u ruci šeta između stabala mladih oraha, čita ili moli. To je bila njegova najmilija razonoda, jer druge uopće nije ni poznavao.
Na praznike je rijetko kada išao. Ako je slučajno kad i otišao, to je bilo u vezi s kakvom katoličkom ili narodnom manifestacijom ili proslavom. Njegov djelokrug i životni prostor sastojao se od crkve, škole i samostana. Zbivanja u svijetu pratio je iz novina i časopisa iz dana u dan, iako svojim životom nije izgledalo da živi u svijetu, niti je po ičemu pripadao svijetu osim po svom fizičkom životu. Svijet kao svijet njega je vrlo malo zanimao. U tome je, izgledao običnom svijetu ne samo neobičan, nego dosta i čudan. Ali on je stalno težio, da što više umre sebi i svijetu, da što bujnije mogne živjeti Bogu.
Uza svu svoju povučenost nastojao je što više koristiti svom bližnjem. Još za vrijeme svojih sveučilišnih dana počeo se baviti pisanjem i surađivati u raznim hrvatskim listovima i časopisima. U 50 godina napisao je mnoštvo članaka i rasprava u raznim listovima i časopisima u domovini i emigraciji. U pisanju je bio neumoran. Rijetko je prošao koji dan, da on u njemu nije barem nešto napisao.
Prvi dan jubilarne svete hrvatske godine (1300. godišnjice pokrštenja Hrvata) – na Petrovdan 1940. fra Oton Knezović proslavio je svečano na Širokom Brijegu 25. godišnjicu svog misništva, 50. godišnjicu života, 30. godišnjicu redovništva, 25. godišnjicu književnog rada, 20. godišnjicu profesorske službe i 10. godišnjicu prefekture, klerika. Na ovoj proslavi osobito se istaknula franjevačka mladež koja je neobično voljela i poštovala svog profesora i odgojitelja zbog njegove dobrote srca, idealizma… Fra Oton je tada zaista mogao s potpunim pravom i ponosom pogledati na mučnu, ali plodonosnu i svijetlu pedesetogodišnju stazu.
Sami naslovi njegovih književnih studija kao što su: Ali-paša Rizvanbegović, fra Grgo Martić, fra Didak Buntić, Hrvatska povijest, koju je za šire hrvatske slojeve izdalo Društvo sv. Jeronima, koju je Banovina Hrvatska bila preporučila za hrvatske, škole, Franjevački idealizam i Svećenik na Oltaru, svjedoče nam posve jasno da je fra Otonova duša prije svega svećenička, franjevačka i hrvatska. Tom prigodom vrlo lijepo su pisali o njemu razni hrvatski listovi i časopisi. I naš bijeli Zagreb, gdje je fra Oton imao dosta znanaca i prijatelja, sjetio se njegove 50. godišnjice.
Dana 27. siječnja 1940. održao je lijepo predavanje na zagrebačkom radiju o fra Otonovu životu i radu vrsni hrvatski esejist dr. Ivan Esih. Zbog tadašnjih prilika to se predavanje nažalost nije smjelo tiskati. Otvorenost, karakternost i iskrenost fra Otonova nije se sviđala svima tada, prije toga, a ni poslije toga.
ŽIVOT I RAD U EMIGRACIJI
Nakon bijega od komunističke strahovlade u jesen 1945, fra Oton se neko vrijeme sklonio u Austriji. Iako je vlastitim očima vidio i djelomično sam proživio kalvariju hrvatskog naroda, on ipak nije postao pesimist, nego je riječju i perom neprestano radio za slobodu svog naroda. U Austriji je predavao povijest u improviziranoj gimnaziji za mlade slovenske izbjeglice u Linzu. Nakon dolaska u Italiju bio je profesor u privremeno otvorenoj gimnaziji i sjemeništu za hrvatske mladiće u Grottaferrati nedaleko od Ancone. Jedno vrijeme bio je i ravnatelj ove gimnazije. Kada je napokon gimnazija prestala sa svojim djelovanjem, fra Oton je pošao u Sjedinjene Države, gdje je stigao krajem. 1950. i ostao tamo do svoje smrti.
Kraće vrijeme pomagao je na hrvatskim župama Presvetog Srca Isusova u Chicagu i Sv. Josipa u St. Louisu. Zatim je boravio u sjedištu hrvatskih franjevaca u Gulf Breezu u Floridi, dok napokon nije u rujnu 1957. došao u hrvatski franjevački samostan sv. Ante u Chicagu, gdje je ostao do svoje smrti. U samostanu se uvijek prvi ustajao, došao svako jutro u svetište sv. Ante, izmolio s drugima časoslov, svirao i pjevao koju pjevanu misu, zatim redovito išao reći pjevanu misu u kojoj američkoj crkvi, a nedjeljom i blagdanom redovito po dvije mise. Idući u crkvu i iz crkve, redovito je molio, vozeći se u autu. Molitva mu je bila najveća naslada.
Svaki dan ispunjao je molitvom, čitanjem, pisanjem i šetnjom u samostanskom vrtu. U Americi je izdao Englesko-hrvatsku gramatiku, Pokolj hrvatske vojske, Povijest Hrvata (I. svezak tiskan u Madridu 1961.) i drugi svezak Povijest Hrvata (tiskan u Torontu), dok je treći svezak Povijesti Hrvata imao priređen za tisak. Neumorno je pisao članke u “Našoj Nadi”, “Danici”, “Hrvatskoj” i drugim hrvatskim listovima. Ostavio je nekoliko neobjavljenih djela u rukopisu u domovini i Americi.
Fra Oton Knezović bio je vrstan poznavatelj hrvatskog jezika, gramatike i književnosti. Jezik mu je bio čist i lijep, a način ili stil pisanja ili prikazivanja događaja vrlo lak i jasan. S lakoćom je prevodio s latinskog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika. Prevodio je s velikom vještinom, da mu se rad jedva mogao raspoznati da je prijevod i da nije pisan izvorno na hrvatskom. Nije bilo ni jednog starijeg ni novijeg djela – bez obzira na njegovu vrijednost – pisanog na hrvatskom jeziku, a da ga on nije pročitao. Čitanje je bilo njegova najslađa hrana i piće, a knjiga najdraži prijatelj i drug.
Smrću dr. fra Otona Knezovića izgubili su hrvatski franjevci u Americi jednog od svojih najzaslužnijih članova, hrvatska emigracija jednog od svojih najčestitijih i najiskrenijih rodoljuba, a hrvatski narod jednog od svojih skromnijih sinova, koji je cijeli svoj život usmjerio za dobro i sretniju budućnost svog hrvatskog naroda.
Neka je laka američka gruda zemlje uzornom svećeniku, redovniku i žarkom hrvatskom rodoljubu.
fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar, 1965.
