Bjelovarčanin je bio jedan od ključnih ljudi u projektu odlaska čovjeka na Mjesec, piše dijaspora.hr.
Nikada nije zaboravio gdje su mu korijeni
“Ja sam sin doseljenih Hrvata u Argentini. Rodio sam se u Buenos Airesu kamo su doselili moj otac Franjo (iz Novog Marofa) i mati Marija (iz Mostara), davne 1953. godine. Na taj odlazak iz domovine (još 1948.) oni bivaju prisiljeni tadašnjim političkim prilikama, a poznato je da je upravo Argentina bila jedna od rijetkih zemalja koja je otvorila vrata takozvanim političkim emigrantima. Tih prvih godina poraća u vrlo kratkom vremenu doselilo je u Argentini više od 35 tisuća Hrvata. Svi smo mi odgajani s dubokim osjećajem hrvatskog podrijetla pa danas možete u Argentini susresti i vrlo mlade potomke hrvatskih doseljenika koji iskreno i duboko nose u srcu svoju djedovinu”, kaže naš sugovornik.
Sve to govori tečnim materinskim jezikom. Svoje nacionalne osjećaje nije hranio tek u roditeljskoj kući, već i kroz dugogodišnje druženje s Hrvatima, napose u hrvatskoj župi i u Hrvatskom domu u Buenos Airesu.
“Mi smo bili vrlo dobro obaviješteni što se ovdje događa. Argentinske novine donosile su vrlo objektivne članke o ratu u Hrvatskoj i BiH, pa su tako i nas Hrvate pozivali da o tome govorimo u medijima. Snimljene su i poduže TV emisije, tako da je argentinska javnost doznala istinu o ovom strašnom ratu i razaranjima u Hrvatskoj i BiH. Za nas Hrvate to je značilo i prikupljanje pomoći za svoj zavičaj. Uključili smo se i u humanitarnu akciju Zaklade ‘Dora’ za pomoć ratnoj siročadi. Ta se plemenita akcija u Argentini posebice proširila nakon posjeta poznatog zagrebačkog opernog umjetnika Krunoslava Cigoja, kada je održao više humanitarnih koncerata. I ja sam se osjetio ponukanim da se prihvatim kumstva u ‘Dori’, znajući da ću tako na najkonkretniji način barem malo olakšati život onima kojima je ovaj strašan rat oteo ono najmilije – roditelje”, naglašava Andres.
Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat
Ne želeći isticati svoje zasluge, skromno, tek usput, spominje kumstvo s čak 12 “Dorinih” štićenika, djevojčica i dječaka u dobi od pet do 18 godina. Pokazuje nam fotografije svoje kumčadi, a svaka govori o nemiloj sudbini djeteta kojemu je rat narušio djetinjstvo, mladost, otevši mu oca, branitelja Hrvatske, razorivši mu obitelj, dom, školu…
“Bio je to za mene najsretniji dan kada sam mogao zagrliti tu dragu djecu”, prisjeća se Šantek, koji se prilikom posjeta Zagrebu susreo s većinom svoje kumčadi. Svakome od njih mjesečno je slao 50 dolara. Taj put donio im je i božićne darove, ali i poruku da novac nije jedino čime im želi pomoći, već im isto tako želi naglasiti da i u dalekom svijetu postoji netko tko na njih misli i na koga mogu računati u svojoj nevolji…
Tko su i odakle dolaze djevojčice i dječaci, 12-ero Šantekovih štićenika? Spomenimo neke od njih. Primjerice, sestrice Antonija i Marija Pera su iz Karlovca. U petoj, odnosno sedmoj godini života ostadoše bez oca. To je sudbina i devetogodišnjeg Darijana Plesa kojemu je otac poginuo braneći svoju domovinu na prvoj karlovačkoj liniji. Sedamnaestogodišnjoj Ljiljani Malinović iz Vukovara ovaj je rat oteo oca, razorio dom, razdvojio je od braće i sestara…
“Bio sam duboko dirnut tim susretom. Još i sada vidim onaj strah u očima 18-godišnjeg Maria Bakovića iz Vukovara koji je proživio sav taj vukovarski pakao. I on je jedan od 12-ero moje kumčadi. Ponosim se i našom hrvatskom mladeži u Argentini, našom djecom koja su osjetila potrebu pomoći svojim vršnjacima u Hrvatskoj i BiH. Tako su se, primjerice, naši mladi Hrvati, 16-godišnjaci i 17-godišnjaci, sami prihvatili posla i u Dock Sudu (predjelu Buenos Airesa) organizirali u Hrvatskom domu zabavu, s time da su sav prihod, 3500 dolara namijenili hrvatskoj djeci u BiH. Kada sam polazio na putovanje, zamoliše me da njihov prilog predam Caritasu. Mislim da i ovaj mali primjer govori koliko su čvrste i duboke veze ne samo Hrvata iz svijeta s njihovom domovinom, već da to isto osjećaju i oni najmlađi potomci kojima je Hrvatska u srcu”, zaključuje je Andres Šantek.
Hrvatska matica iseljenika, 1993.
