Doživio je moždani udar, nakon kojeg mu je, nekoliko dana kasnije, jednostavno stalo srce, piše 24 sata.
Matiji je bilo strašno, ali morao se boriti dalje.Živite život i volite život. Na vama je da živite tek toliko da živite ili da ostavite trag. Ako želite živjeti onoliko koliko želite disati, onda ćete biti uspješni, posljednja je poruka koju je mladić Matija Katalinić sastavio dok je umirao u postelji dječje bolnice Kantrida u Rijeci u kojoj je proveo svoje zadnje dvije godine života bolujući od teške bolesti raka kostiju. Matija je imao samo sedamnaest i pol godina kada je umro, no svojim kratkim životom ostavio je trag ne samo u Rijeci, nego i šire.
Dok se borio sa osteosarkomom, a k tome izgubio i oca, koji nije uspio preživjeti toliku bol, javno je progovorio o onome što prolazi, a nakon smrti ostavio poruku da treba činiti dobra djela i voljeti život.
Ovaj hrabri mladić, koji je bio puno zreliji nego mnogi njegovi vršnjaci, otišao je s toliko mudrosti, hrabrosti i iskustva koje ga je učinilo, kako je sam znao reći, boljim čovjekom da je ispisao epsku priču malog čovjeka koji je suočen sa smrću odabrao dostojanstvo.
Njemu u čast, na godišnjicu njegove smrti 26.04., njegova mama Dijana objavila je knjigu "Matija, svjedočanstvo jedne mame".
- Knjiga je jedno od obećanja koje sam dala Matiji. To je knjiga o mladiću koji je ostavio neizbrisiv trag u srcima svih koje je znao. Svakom je njegovo dijete posebno, ali Matija je zaista bio inspirativno, vedro, zrelo dijete koje je širilo ljubav svud oko sebe. Na kraju njegovog puta bio je toliko hrabar i jak da je on nama davao snagu iako je on bio taj koji je umirao. Mnogima će ovo biti tužna knjiga, ali prije svega to je knjiga o hrabrosti i volji za životom, o tome koliko jedno dijete u svojih 17 i pol godina života može učiniti za dobrobit svih. Na kraju krajeva, to je knjiga o ljubavi između Matije i ljudi koji su ga poznavali, od njegovih prijatelja, sportaša, trenera do osoblja na Odjelu onkologije kojima ću zauvijek biti zahvalna na svemu što su činili za mog sina prema kojem su se odnosili kao da je njihov - kaže mama Dijana koja nas odmah na početku razgovora moli da ne pišemo srcedrapajući tekst o njoj i njenoj patnji i boli jer to nije ono što bi ona i Matija željeli.
Razgovarajući s ovom hrabrom i inspirativnom ženom ispred Školske sportske dvorane "Matija Katalinić" na Kastvu, nije teško zaključiti od koga je njen neprežaljeni sin "povukao" osjećaj za ljubav i dobrotu.
Iako se u njenom glasu svako malo osjeti težina u grlu i suza zacakli u oku, ne možemo se oteti dojmu kako se ova požrtvovna majka, koja je ostala bez sina jedinca, a i supruga, hrabro nosi sa svojom boli.
- Kada je umirao zadao mi je zadatke, da se ne zapustim, da socijaliziram, da nastavim živjeti... da ispričam njegovu priču. I to se trudim raditi. Utjehu i potporu nalazim u prijateljima, ljudima iz njegovog sportskog kluba, divnom osoblju bolnice, u saznanju da Matija i dalje živi u svima nama - objašnjava mama bivšeg kapetana košarkaške momčadi koju je obožavao i s kojom je igrao od svoje osme godine.
- Neizmjerno je volio trenirati, radovao se svakom treningu i svakoj utakmici, bodrio suigrače, uvijek bio nasmijan, pozitivan i uvijek taj koji je cijelu ekipu vukao naprijed. Svi smo učili od njega i osjećali se ponosni što ga imamo u našem klubu. Njegovim odlaskom ostala je velika praznina i nikada ga nećemo zaboraviti - prisjeća se trener Eugen Tončinić omiljenog, nadarenog i perspektivnog igrača čije memorabilije i uzori (među kojima i Shaquille O'Neal, koji mu je za vrijeme borbe s bolešću poslao riječi podrške i želje za oporavkom) danas krase čitav zid dvorane.
A zaboraviti ga neće ni osoblje Odjela za onkologiju i hematologiju. Kada je nedavno gostovala na Radio Rijeci, predstojnica navedenog odjela, profesorica Jelena Roganović, koja je liječila i djevojčicu Milu Rončević koja je nedavno ujedinila Hrvatsku i koja je govorila o teškim bolestima koje djeca na tom odjelu proživljavaju, na kraju emisije upitana je ima li kakvu glazbenu želju.
- Nemam ja osobno, ali u ime cijelog Odjela željela bih naručiti "Heroj ulice" od Prljavog kazališta. To je postala himna našeg Odjela, u spomen na našeg Matiju, koji je postao simbol hrabrosti i borbe djeteta oboljelog od maligne bolesti - kazala je Roganović o bivšem učeniku Medicinske škole, koji je težio jednog dana, zbog ljubavi prema sportu, postati fizioterapeut.
Naime, odjel riječke onkologije Matiji je zadnje dvije godine postao drugi dom.
- Iako mnogi misle da tu prevladavaju suze, strah i očaj to nije ono čega se ja sjećam. Ono što pamtim je smijeh. Smijeh koji dolazi iz soba, smijeh liječnica, sestara i malih pacijenata kada se s njima šale. Pamtim te razgovore o svakodnevnim stvarima koji nisu imali veze s bolešću i to je utjeha koju nosim. Kada sam dr. Roganović jednom pitala hoće li mog Matiju jako boljeti, odgovorila mi je: "Mama, nema tog ministra u ovoj državi koji će voziti auto od 200.000 eura, a da će ijedno dijete na mom odjelu trpjeti bol". Nikada neću zaboraviti te njezine riječi. Najtužnija soba bila je i najveselija soba. Matija nije dopuštao nikome da potone mada je bio svjestan svega. Nakon njegove smrti nitko me nikada nije grlio više od tih ljudi, i to ne samo dok je Matija umirao nego cijelo vrijeme - prisjeća se Dijana Brnčić.
Njen sin tamo je boravio 22 mjeseca. Osteosarkom desnog femura s metastazama na plućima dijagnosticiran mu je 16. lipnja 2016., mjesec dana prije 16. rođendana.
Primio je tri kemoterapije u bolnici, nakon čega je poslan u Zagreb na još tri kemoterapije i operaciju. Nakon toga primio je još jednu kemoterapiju.
- Više smo puta boravili u Zagrebu i Matiji je to bio ružan period. Samo je htio doći na Kantridu. Tu se osjećao kao doma. Kada je doznao da bolest napreduje i da će umrijeti, njegov jedini uvjet bio je da ga ništa ne boli i da ga vrate na Kantridu - prisjeća se Matijina mama Dijana.
Matija je, kaže, bio sportaš koji nikada nije bio bolestan i praktički je iz dvorane završio na Odjelu. Dobio je udarac u nogu tijekom utakmice 27. veljače 2016. i tu je sve krenulo nizbrdo.
Noga ga je boljela, otjecala, odradio je nekoliko ultrazvukova i 6. lipnja, kada više nije mogao stati na nju zaprimljen je u bolnicu i poslan na operaciju. Nakon operacije i magnetske rezonance, 16. lipnja doznali su dijagnozu. Rekla im je profesorica Roganović.
- Suprug se tad još oporavljao od operacije srca i bilo je jako teško. Jednostavno, staneš, ukopaš se, ne vjeruješ, misliš da je neka greška - govori hrabra mama.
Matija je, prisjeća se, bio otvoren i prihvatio je svoju bolest.
- Naravno da mu je bilo strašno, bilo je šoka, nevjerice, suza, ali on je sportaš i to je doživio sportski, kao borbu. Rekao je: ‘Okej, ako to mogu izdržati ove male bebe, onda mogu i ja’. Rekao je neke stvari koje nikada ne bih očekivala od jednog 16-godišnjaka... Da će, kada izađe s tog odjela, biti bolji čovjek i da želi nekome biti uzor. Dobro se nosio s tim, bez problema se slikao, kada se ošišao na ćelavo, on se time hvalio. Takav je bio moj Matija. Uvijek je okupljao ljude oko sebe, javno govorio o svemu, o svojoj bolesti, ničega se nije sramio. Doživjeli smo jednu veliku ljubav zajednice koja nam je pružena i to nas je držalo - govori Dijana Brnčić.
Mjesec i pol nakon što su doznali dijagnozu, umro je Matijin otac Josip.
Kako kaže Dijana, doživio je moždani udar, nakon kojeg mu je, nekoliko dana kasnije, jednostavno stalo srce.
- Matiji je bilo strašno, ali opet smo se nekako morali skupiti. Nismo imali drugog izbora. Nastavili smo dalje, Matija i ja - kaže.
No surova sudbina nažalost je htjela drugačije. Nakon operacija, niza kemoterapija za osteosarkom te metastaze na plućima, Matijina bolest je nažalost uznapredovala.
Hrabri mladić sa zračenja u Zagrebu 9.ožujka vratio se u riječku bolnicu gdje se borio još 32 dana. Umro je 26. travnja, na koji je datum, godinu dana kasnije, njemu u spomen hrabra mama Dijana objavila knjigu piše 24 sata.
