Stacy svoje odrastanje opisuje kao blagoslovljeno. Imala je sjajne roditelje i 2006. godine je upoznala ljubav svog života, Billa. Godinu dana kasnije, 2007. godine, su se vjenčali, a od 2008. su pokušavali dobiti bebu.
Pokazalo se puno zahtjevnijim nego što je par očekivao, ali Božjom milošću i uz pomoć specijalista za fertilnost, Stacy je uspjela roditi predivnog dječaka u rujnu 2011. godine. Svog su anđela nazvali Tripp.
„Bio je divan,“ kaže Stacy. „Dobro je spavao, dobro je jeo, sve je bilo dobro. Bio je predobra beba. Išao je u vrtić i bio je jako pametan. Prije nesreće je izgovarao rečenice, bio je izuzetno društven – želio je biti uključen u sve.“
Trippova je sreća bila zarazna. Stacy kaže kako je čak privlačio i strance. Obožavao je ići u vrtić, ali su i svi njega tamo obožavali. Bili su mu kao druga porodica. Dan je počeo kao i svaki drugi, Stacy je ostavila Trippa u vrtiću. Već oko 11 h Stacy je primila poziv iz vrtića, a trebalo joj je neko vrijeme da shvati ozbiljnost situacije.
„Rekli su mi da je Tripp imao nezgodu i da moram odmah doći,“ prisjeća se Stacy kroz suze. „Nisam ni pitala koliko je strašna nezgoda. Pomislila sam,’Dobro, slomio je ruku ili nogu’, ništa strašno.“
Ali prije nego je uspjela uopće krenuti, iz vrtića su zvali već drugi put kako bi joj obznanili da je Tripp prevezen u bolnicu i da bi trebala direktno otići tamo. Sljedećim su joj pozivom rekli kako njezin dječak mora zračnim mostom biti prebačen u bolnicu u Atlanti, što je bio trenutak kada je konačno shvatila koliko je situacija ozbiljna.
„Bila sam histerična,“ kaže Stacy. „Rekla sam svome mužu i majci da se dogodilo nešto traumatično i da ih želim vidjeti u lokalnoj bolnici prije nego ga helikopter odveze. Tada sam saznala cijelu priču.“
Tripp i ostala djeca iz vrtića igrala su igru „Priprema, pozor, kreni“ – u kojoj djeca trče s jednog kraja na drugi po igralištu. Djeca su se ubrzo umorila od te igre, ali hiperaktivni je Tripp i dalje igrao. Naslonio se na ogradu u trenutku kada se dogodila strašna nesreća.
Glasan zvuk slamanja odjeknuo je igralištem kada se ogromna grana iznenada odlomila od drveta, pavši ravno na Trippovu glavu. Svi su pomislili da je maleni dječak mrtav. Ali za veliko čudo, nije bio. Jedini razlog zbog kojeg je ostao živ bila je ograda. Tripp je ležao na zemlji, u besvjesnom stanju, okružen vikom i plačom ljudi. Nije bilo krvi – izgledalo je kao da samo spava. Ta mirnoća samo je prikrivala kritičnu ozbiljnost njegovih ozljeda.
„Ja sam bila u šoku. Nije mi palo na pamet da mu je ugrožen život. Mislila sam: ‘Ozlijeđen je, ali oni će ga izliječiti.’“- govori Stacy.
No, kada su Stacy i Bill stigli u bolnicu, liječnici su im objasnili kako je Tripp podnio jako tešku ozljedu mozga. Oni su sumnjali da će preživjeti operaciju koju je njegovo stanje zahtijevalo.
„Izljubili smo ga koliko god su nam dopustili, rekli mu da će sve biti u redu i da ćemo se uskoro opet vidjeti.“ – prisjeća se Stacy.
Tada je porodica pokrenula Tripp Halstead Updates Facebook stranicu. To je bilo mjesto gdje je Stacy pisala o svemu što se događa, ali i molila uzzajednicu pratitelja čiji je broj od tada dosegao preko 1 000 000, pružajući podršku malenom Trippu. Snagom molitve, Tripp je preživio operaciju. Ali nekoliko dana poslije, ogromno oticanje uzrokovalo je da se tijelo „ugasi“, a njegovim ožalošćenim roditeljima ponovno je rečeno da se moraju oprostiti od svoga sina.
„Medicinska sestra nam je rekla da može donijeti bolnički krevet u sobu kako bismo mogli biti uz njega cijelo vrijeme dok ne umre.“ – prisjeća se Stacy. „Otišla sam u toalet i vrištala u ručnik. Bill je došao do mene i rekao:’Sve će biti u redu. Čak i ako Tripp ne preživi, bit će sve u redu.’“
Uskoro je izvršena još jedna rizična operacija kojom su doktori punktirali Trippovu kralježnicu s ciljem izvlačenja moždanog likvora. Ponovno je hiljadu ljudi molilo za čudo. I opet, Tripp je preživio kad se činilo nemoguće. Od tada su stvari krenule na bolje. Trippova je sonda za disanje bila uklonjena, dječak se probudio i njegovi su roditelji konačno imali mogućnost primiti ga prvi put nakon nesreće.
„Bila sam jako nervozna jer ga nisam htjela povrijediti“, kaže Stacy. „Smjestili su me u stolicu. Bilo je jako slatko.“
Proces rehabilitacije se dobro odvijao prije nego je porodica saznala za još jednu značajnu smetnju.
Šteta nanesena Trippovom mozgu uzrokovala je ‘uštogljenost’ tijela. Prošao je kroz još jednu proceduru instaliranja pumpe koja omogućuje unošenje lijeka koji opušta mišiće. Nažalost, zahvatom je uslijedila bakterijska infekcija poznata kaoventrikulitis koja predstavlja još veću opasnost nego sama već spomenuta nesreća.
Pumpa morala biti uklonjena, a svi su značajni koraci kroz koje je prošao na rehabilitaciji sada bili poništeni. Više nije mogao mahati, gutati ili udariti loptu – sav napredak koji je postigao bio je izbrisan. To je bilo nevjerojatno teško za porodicu, ali oni su potpuno prionuli uz vjeru i molitve u kojimajei zajednica potpore ustrajala.
Konačno je Tripp mogao kući, gdje su se on i njegovi roditelji morali prilagoditi potpuno drugačijem životnom stilu nego što su ga imali prije stravične nesreće. Tripp je zahtijevao danonoćnu brigu. Bio je jako ukočen i njegovo je stanje uzrokovalo da povraća najmanje 10 puta dnevno.
No, ova je porodica bila ustrajna, a oni koju su pratili njihovu priču neprestano su molili i razvedravali ih. I postupno, stvari su se poboljšale. Godinu dana nakon nesreće, Tripp je bio sposoban krenuti u predškolu za djecu s posebnim potrebama. Tri i pol godine poslije, prošao je kroz 20 operacija, a još ih je tek slijedilo. Njegove motoričke sposobnosti nisu se vratile, ali osobnost jest, što je samo po sebi odgovorena molitva.
„On se smješka, smije i hihoće. Ali se i duri, plače i uzrujava. I dalje ima pelenu i sondu za hranjenje.“ –kaže Stacy. „Mi fizički brinemo o njegovim potrebama…ali činjenica da on može pokazati osjećaje je sve za što smo ikad molili.“
A Tripp nastavlja imati „selo“ – cijelu online zajednicu – koja neprestano moli i iščekuje njegov napredak. To je nešto za što je porodica neizmjerno zahvalna. Svi su svjesni realnosti njegove prognoze, te prihvaćaju činjenicu da Tripp ili može nastaviti ozdravljati, ili je pak ovo najbolje što možemo vidjeti od njega.
„Puno molim,“ kaže Stacy. „Vjerujem da će Tripp jednog dana biti savršen i da je ovo samo privremeno, bar dok smo još ovdje. I dalje se svakog jutra budim s osjećajem težine. Tih prvih nekoliko minuta, koliko mi treba da se spremim i započnem dan, mi je najteže. Ali čim ugledam njegovo lišce, znam da će sve biti u redu. On sve čini boljim, to je zasigurno.“
Ponekad je teško pronaći svrhu loših stvari u životu. Teško je pronaći odgovor na pitanje „zašto?“. Ali tada nastupa vjera. Naš Bog je moćan Bog i on zaista može upotrijebiti bilo što za veće dobro.
Snažna vjera je ono što tolike ljude „privlači“ da prate Stacyne objave na Trippovoj Facebook stranici. Možda nemamo odgovor na pitanje zašto se ova tragedija dogodila, ali svima je jasno da Bog ima posebnu svrhu za Trippov život. I stoga, mi ćemo nastaviti moliti za ovu porodicu i radovati se gledanju nevjerojatnog djela koje Bog čini u njihovom životu!
