“Mislim da će moja majka osjećati nostalgiju kada umrem, ali ja se ne bojim umrijeti. Nisam rođena za ovaj život!“
Već sam 29 godina onkolog i mogu potvrditi da sam sazrio i da su me promijenile situacije kroz koje su prolazili moji pacijenti. Ne znamo svoju veličinu dok, pogođeni nesrećom, ne otkrijemo da smo u stanju učiniti mnogo. S radošću se sjećam bolnice Hospital del Cáncer u Pernambucu gdje sam započeo svoju karijeru. Često sam odlazio na dječji odjel bolnice i na koncu postao dječji onkolog. Proživljavao sam sve trenutke s mojim pacijentima, nevinom djecom koja su bila žrtve raka. Kada se rodila moja prva kćer, plašilo me vidjeti djecu kako pate.
Sve do dana kada je jedan anđeo došao do mene! Moj anđeo je došao u obliku 11-godišnje djevojčice koja je duge dvije godine prolazila kroz razne tretmane, injekcije i sve ostale neugodnosti koje uzrokuju kemoterapije i radioterapije. No, nikada nisam vidio da je posrnula. Mnogo sam je puta vidio kako plače, vidio sam i strah u njenim malim očima, ipak je to ljudski.
Jednog sam dana rano stigao u bolnicu i pronašao svog malog anđela samog u sobi. Pitao sam je gdje joj je majka, a odgovor koji sam dobio me čak i danas pogodi. “Barba”, rekla mi je, “moja majka ponekad izađe iz sobe kako bi plakala u hodniku… Mislim da ću joj jako nedostajati kada umrem, ali ja se ne bojim umrijeti. Nisam rođena za ovaj život!”
“A što je smrt za tebe?”, upitao sam je.
“Pa, vidite, kada smo mali ponekad zaspemo u krevetu naših roditelja, a sljedećeg se jutra probudimo u svom krevetu, zar ne?”, sjetio sam se svojih kćeri koje su to često radile u to doba. “Isto je i sad”, rekla je, “Jednog ću dana zaspati, a Otac će doći po mene. Probuditi ću se u Njegovoj kući, u svom pravom životu!”
Ostao sam zapanjen, nisam znao što reći. Iznenadilo me kako je patnja utjecala na duhovni život ove djevojčice i na njeno zrelo razmišljanje.
“Moja majka će me se sjećati s nostalgijom”, dodala je.
Ganut, pokušavajući zadržati suze i jecaj, pitao sam je: “A što za tebe dušo znači nostalgija?” “Nostalgija je ljubav koja ostaje!”, odgovorila je.
Danas, s 53 godine, izazivam bilo koga da mi ponudi bolju, direktniju i jednostavniju definiciju nostalgije od “to je ljubav koja ostaje”.
Moj je mali anđeo već dugo na nebu, ali mi je ostavio veliku pouku koja mi je pomogla da budem prisniji i ljubazniji s pacijentima, da razmislim o svojim vrijednostima te da poboljšam svoj život. Kada padne noć i ako na nebu vidim samo jednu zvijezdu, za mene je to moj anđeo koji sja. Zamišljam da je blistava zvijezda u svom novom i vječnom domu.
Hvala ti anđele, za lijepe trenutke, za pouke i pomoć koju si mi pružila. Kako li je samo dobro što postoji nostalgija! Ljubav koja ostaje je vječna.
Preveo i priredio medjugorje-info.com/Aleteia
