Gawilan: Bio sam dobar plivač i u majačinoj utrobi
Rođen 1991., Gawilan je preživio pokušaj pobačaja koji mu je ostavio nerazvijenu lijevu ruku i noge. U jednom intervjuu iz 2014. godine rekao je: „Čini se da sam bio dobar plivač čak i u majčinoj utrobi jer sam preživio pobačaj. Samo sam plivao. ” Gawilanova majka se bila odlučila na pobačaj. Iako je Gawilan preživio, u pobačaju su mu ošćtene ruka i noga. Otac je napustio njega i majku. A majka mu je, na žalost, umrla od kolere kad je imao samo 5 mjeseci.
Tijekom djetinjstva ismijavali su ga zbog tjelesnih mana
Gawilana su kasnije odgojili baka i djed. Zbog svojih tjelesnih mana trpio je maltretiranje i ismijavanje tijekom cijelog djetinjstva. Život mu se promijenio kad ga je, u dobi od 9 godina, primijetio jedan poslovni čovjek. Nagovorio je njegovog djeda da ga pošalje u centar za mlade s tjelesnim oštećenjima u gradu Davao.
Tamo je prigrlio ‘novu obitelj’: Maryknoll sestre sv. Dominika u Centru za obuku Gospe od pobjede. Ernie se 2000. preselio na otok Samal kako bi služio kao pomoćnik časnim sestrama. Na otoku je otkrio svoju ljubav prema vodi.
“Kad sam u vodi, moj tjelesni invaliditet nije vidljiv … Izgledam kao osoba bez invaliditeta”, objasnio je.
Za to vrijeme primijetio ga je trener plivanja Jude Corpuz, koji je vidio Erniejevu želju za plivanjem i pozvao ga da se pridruži njegovom plivačkom timu za osobe s invaliditetom.
Zaboravio kupaće gaće za prvo olimpijsko natjecanje
Ernie je na svoje prvo plivačko natjecanje ušao na olimpijskom festivalu u Filipinima 2008. Zamalo je bio izbačen nakon što je zaboravio kupaće gaće. Molio je službenike da mu dopuste da se natječe u svojim kargo (vojnim) hlačama, iako bi ga to dovelo u nepovoljan položaj u odnosu na druge natjecatelje.
Ernie je unatoč svemu završio na drugom mjestu i zaintrigirao Arnela Abu, koji je osvojio prvo mjesto. Arnel je zatim doveo Ernieja u Manilu da se pridruži filipinskoj paraolimpijskoj reprezentaciji.
Osvojio više od deset međunarodnih medalja
Ernie je nastavio briljirati te se natjecao diljem svijeta u Indoneziji, Maleziji, Singapuru, Mjanmaru, Indiji, Japanu, Novom Zelandu i Italiji, osvojivši više od deset međunarodnih medalja.
U kratkom filmu objavljenom 2017. pod nazivom “Gawilan”, govorio je o svojoj strasti prema sportu i koliko mu je značilo što ima oslonac i podršku svoje obitelji i trenera u prevladavanju svoje bolne prošlosti i zlostavljanja.
Rekao je: “Nekad sam se skrivao. Nekada sam se sramio sebe. Sramio sam se jer sam se ovakav rodio”. No, dodao je, da se zbog plivanja, “osjećao sam se kao da sam izašao iz tog oklopa”.
“Za nas na ovom svijetu postoji svrha”, objasnio je. “Moramo biti borci u životu”.
Glasnogovornica Right To Life UK -a, Catherine Robinson, rekla je: „Prekrasno je čuti priču o Ernijevim nadahnjujućim pobjedama nad nedaćama zahvaljujući njegovoj strasti prema plivanju i podršci svoje obitelji i prijatelja. Želimo mu puno sreće u njegovim profesionalnim nastojanjima ”.
Izvor: narod.hr
