Kada nešto krene po zlu, spontano tražimo krivca. Tražimo ga izvan sebe. Onda shvatimo da smo i mi sami suodgovorni za ono što nam se događa pa počnemo okrivljavati i optuživati sami sebe sve do granice depresije. U traženju krivca možemo ići sve do samoga korijena postojanja čovječanstva, do onog izvornog, iskonskog grijeha koji je izobličio čovjekov pogled na stvarnost. Adam svaljuje krivnju na Evu, Eva na zmiju (Post 3). Sara svaljuje krivnju na Abrahama (Post 16,1-6). Abimelek se boji da bi Izak na njega mogao svaliti krivnju (Post 26,6-11). Jakov pita Labana koja to je njegova krivnja, da ga ovaj progoni (Post 31,36-42).
Faraon priznaje svoju krivnju (Izl 9,27). Levitski zakonik i Knjiga brojeva podrobno opisuju kakve žrtve treba prikazati i kakvi propisi vrijede za koju vrstu krivnje (Lev 4,13; 5,1.17.24; 7,18; 10,17; 16,20.22; 17,16; 19,8.12; 20,17.19; 22,9.16; 24,15; 26,41.43; Br 5,6.8.31; 9,13). Mojsije je svjestan da narod snosi krivnju jer sumnja u Boga i zato vapi prema njegovu milosrđu: „Oprosti krivnju ovome narodu po veličini svoga milosrđa“ (Br 14,19). Pokušavamo se obraniti od krivnje jer mislimo da će nas Bog kazniti, ali Psalam kaže da Bog ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. „Kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje“ (Ps 103,10-11). Tražimo krivca jer imamo potrebu da netko bude kažnjen, da netko plati… ali Knjiga izreka kaže da se krivnja pomiruje ljubavlju i vjernošću, da se zlo uklanja strahom Gospodnjim, a ne kaznom (Izr 16,6).Često mislimo da krivnja prelazi s naraštaja na naraštaj, da ćemo prije ili poslije morati platiti za nešto što je netko prije nas učinio… ali prorok Jeremija ispravlja to uvjerenje koje je poput prijetećeg mača lebdjelo nad naraštajima Hebreja, to uvjerenje koje i dan-danas prati mnoge kršćane. Jeremija govori o osobnoj odgovornosti: U one dane ne će se više govoriti:
„Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu“, nego će svatko odgovarati za svoja djela (Jr 31,29-30). Moguće je da u psihološkom smislu snosimo posljedice nečije tuđe krivnje, ali duh je dublji i snažniji od psihe, i na njega se treba osloniti. Prorok Mihej kaže da Bog prašta krivnju, da oprašta grijeh, da prelazi preko prekršaja, da ne ustraje dovijeka u svome gnjevu nego uživa u pomilovanju (Mih 7,8). Ne samo to, nego još i više: našu krivnju uzima na sebe i tako u sebi prekida taj fatalni lanac. „Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti“ (Iz 53,11). Isus nije bio raspet zbog svoje krivnje, to pokazuju i Luka i Ivan kada navode da je Pilat triput rekao da na Isusu ne nalazi nikakve krivnje (Lk 23,4.14.22; Iv 18,39; 19,4.6).
„Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa… i postao čovjekom. Raspet je bio također za nas“, kaže Nicejsko-carigradsko vjerovanje. To duhovno uvjerenje može iscijeliti i ranjenu psihu. Kada Isus u Jeruzalemu susreće slijepa od rođenja, učenici ga pitaju tko je kriv što se slijep rodio, on ili njegovi roditelji. Isus odgovara: Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja (Iv 9,1-3). U Gospinim se porukama riječ krivnja uopće ne pojavljuje. Za Gospu to nije tema. Naprotiv, ona tri puta govori o tome da se u nama Bog može proslaviti, i to križem, molitvom i predanjem (29. 11. 1984.; 16. 1. 1986.; 25. 12. 1986.).Traženje krivca je iscrpljujuće, proizvodi nove sukobe i u krajnjoj je liniji neplodno. Nema smisla tražiti krivca nego nam valja tražiti smisao događaja, upitati se kako će se Bog proslaviti po nekom događaju, po nekoj patnji, po nekoj kušnji. Božja slava je i naša slava jer smo njegova slika i prilika, a on u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28).
