Jedan je volio plameno-crne, kao ugljen oči, sa vatrenim pogledom.
Drugi je volio sivo-plave oči, beskrajno duboke, kao nebo.
Trećem su pak najdraže bile one sa braon očima, tople i nasmijane… A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene sa kraćom kosom, a drugi je tvrdio – sa dužom, koja pada sve do peta.
Jedni su se oduševljavali onima sa visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama. I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtočniji i nije prestajao da ubjeđuje one druge u ispravnost svog suda.
Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke suglasnosti, napokon riješiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje: “Počeli smo da razgovaramo”, rekoše mu, “i nismo nikako uspjeli da se razumijemo. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”
Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući…i naposljetku odgovori sa ove tri riječi: “ONA KOJU VOLIŠ.”
