U početku su lamatale nogama u vrhnju kako bi se domogle ruba posude. Ali uzalud, samo su pačakale i tonule u smjesi gustoj poput živog blata. Bilo im je sve teže. Jedna reče “Ne mogu više, u ovom je nemoguće plivati. Pošto ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem svoju agoniju i patnju”. Ubrzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina. Druga žaba, upornija rekla je samoj sebi “Umirem , ali radije ću se boriti do posljednjeg daha. Ne želim umrijeti, a sigurno ne prije nego dam najbolje od sebe i učinim sve što mogu!”. Nastavila je lupati nogama satima i prćakati se tako ne pomaknuvši se ni centimetra”. Iznenada od toliko lupanja batacima, vrhnje se pretvori u maslac! Žaba skoči i dočepa se ruba posude. Te ode kući sretno krekećući.
Bog nikada nije odustao od nas ljudi, a ja mu sad šapćem....
“Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika , nađi me kao borca!”
