Radila je kao kuharica u školi kako bi nas prehranila.
Sjećam se kako je jednog dana, dok sam bio dječak, došla u moju školu vidjeti me. Ostao sam šokiran! Kako mi je mogla takvo što učiniti! Duboko povrijeđen i postiđen, pogledao sam ju s puno prijezira i potpuno ju ignorirao.
Idućeg mi se dana jedan od učenika obratio ovim riječima: “Uh, tvoja majka ima samo jedno oko!” Poželio sam doslovno umrijeti, a na majku sam bio toliko ljut i htio sam da zauvijek nestane iz mog života. To sam joj idućeg dana i rekao: “Zašto me ismijavaš? Zašto jednostavno ne umreš?”
Nije ništa odgovorila. Bio sam toliko ljut na nju da uopće nisam obraćao pozornost na njezine osjećaje. Samo sam želio otići jednom zauvijek iz te kuće kako ju više nikada ne bih morao gledati.
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za nastavak školovanja u Singapuru. Otišao sam ondje, završio fakultet, oženio se, kupio kuću, dobio djecu i bio u punom smislu riječi sretan i zadovoljan svojim životom.
Jednog mi dana, nenajavljeno, dođe majka u posjet kako bi me vidjela i kako bi vidjela svoju unučad. Kad je došla na vrata, moja su se djeca počela smijati.
Uzrujano sam vikao: “Kako si se usudila doći plašiti moju djecu!? Gubi se van! Ne želim te više nikad vidjeti!”
Smireno je odgovorila: “Oprosti. Čini se da sam pogriješila adresu…” I otišla je…
Jednog sam dana dobio pismo iz škole da dođem na obiteljski sastanak… Nešto me je kopkalo pa sam odlučio otići. Slagao sam svojoj supruzi i rekao joj da idem na poslovno putovanje. Poslije sastanka, iz čiste radoznalosti, odlučio sam svratiti svojoj staroj kući.
Susjedi su mi rekli da mi je majka umrla. Nisam bio tužan niti sam pustio ijednu suzu. Uopće me nije dirnula njezina smrt…
Susjedi su mi dali pismo koje mi je ostavila.
U njemu je pisalo: “Dragi moj sine, često sam o tebi razmišljala… Oprosti mi što sam ti došla na vrata i uplašila tvoju djecu. Jako sam bila sretna kad sam čula da ćeš doći na sastanak. Možda se neću moći dići s kreveta da te vidim. Jako sam bolesna. Oprosti mi što sam te toliko puta dovela u nezgodnu situaciju i što si zbog mene patio. Ipak, želim da nešto znaš… Kad si bio mali, imao si prometnu nesreću i ostao si bez jednog oka. Nisam te mogla ostaviti tako – da odrastaš s jednim okom, pa sam ti dala svoju rožnicu. S ljubavlju. Bila sam sretna i ponosna što moje ljubljeno dijete može svijet gledati zdravim očima. Volim te, sine! Tvoja majka!”
