Voljela je ona toga čovjeka iskreno i predano, pa kad je zauvijek otišao, otkinuo je dio njenog srca i ponio ga sa sobom. Tako da je od toga trena, sve što je na svijetu imala – bio taj dječak. Brižno ga je odgajala, s ljubavlju svoga srca, nježnim cjelovima i mudrim savjetima. I dječak je rastao i razvijao se, okružen majčinom brigom i pažnjom, slušajući majku u svemu.
No, domalo, dječak je izrastao u mladića i umjesto da postane majci na ponos i pomoć, promijeni se njegova mirna i dobroćudna narav. Probudi se u njemu – neki novi duh. Buntovan, samodopadan, nepokoriv… Poželi mladić odjednom napustiti majku i istražiti kakav je svijet izvan njegova sela. Poželi vidjeti i okusiti život, koji nije ograničen na majčinu “haljinu”.
I majka, znajući da se svako mlado mora otpustiti da jednom ode, otpravi svoga sina. Pripremi mu sve što je u kućici imala, a da mu je moglo u svijetu zatrebati, u neku torbu, zagrli ga i mahne mu na odlasku, pred jednu mirnu večer. U srcu je tužno plakala, srce joj se kidalo, ali mu ne dade na znanje da plače, ni u jednom trenu. Uputi ga gdje će i kako te mu dade neke mudre savjete.
Neki od njih su bili:
“Gledaj da druge nikada ne optužuješ, nego opravdavaš, a sebe nikad ne opravdavaj, nego se uvijek optužuj…! “
“Slijedi svoje srce!”
“Ljubi Boga, svim svojim srcem!”
“Neka ti je uvijek na pameti ono što je Božje, a ne ono što je ljudsko!”
“Gledaj uvijek gore, u Nebo. To je naš cilj. Zemlja je samo put do njega!
“Kad ti bude teško – pogledaj u Križ, tamo ćeš naći snagu i mir!“
No, mladić se ne osvrnu na njene savjete. Mislio je oholo u sebi – ma što mi starica ima savjetovati! Pa ona nije ni izašla iz ovoga sela! Što bi ona mogla znati? I prezre majčine mudre savjete, koje su dolazile iz najveće škole – iz života.
Idem ja sam, svojim putem, i na svoj način istražiti što sve ima, tamo iza planine! Idem živjeti! Idem se raširiti! Ovdje se osjećam skučeno! Idem dopustiti duhu da zauzme sva prostranstva ovoga svijeta! Idem biti svoj! Neka ona po svojim savjetima živi, ako joj je tako dobro! Ideeeem!
I ode sin… Putovao je dugo i na tome putu upoznao je sve slasti i radosti postojanja. I nezasitno se prepustio svima. Uživao je… i uživao… i uživao… Upoznao je mnoge ljude koji su ga doskora “pogurali” zauzvrat za neke protuusluge i napredovao je iz dana u dan. Iz sata u sat. I… Uspio je… Imao je sve što jedan čovjek može sanjati. Ništa, što se u svijetu nudilo i davalo, nije postojalo, a da on to nije imao… Pa čak i ono što se nije davalo – prigrabio je svojim položajem kojega je kroz duge godine prijevarama stjecao… ne mareći za srca onih po kojima je pregazio da bi dospio – na vrh.
Jedino što nije imao više bila je Ljubav. Nju je, i ne sluteći, koračujući tim putovima, izgubio, a da nije ni znao.
Odjednom, usred dana, opazi da ne vidi dobro… Mutilo mu se u glavi… Mislio je – “Ah premoren sam, moram se samo odmoriti, bit će mi bolje kad se naspavam..!” I naspava se – ali i dalje nije vidio… Vid mu se pogoršavao, i slabio… I njegovo tijelo također… A kako je slabilo njegovo tijelo, tako je slabio i njegov duh… Više nije bio vrstan govornik niti savjetnik… Njegove su se rečenice naglo smanjile. Svaka pa i najmanja riječ bi mu oduzimala dah.
I pomalo, masa koja ga je do jučer oduševljeno slijedila – opazi da to više nije onaj isti govornik i polako ga počne napuštati. S obzirom da im nije davao ono što je bila njihova hrana, sladunjave priče i obmane, počeše je tražiti negdje drugdje.
Domalo ostade sam. U bolničkoj sobici, sam, provodio je sate i sate, čekajući da umre. Nitko nije znao koliko će još živjeti. Doktori su od njega digli ruke, nakon što su učinili sve, što su za njega mogli učiniti. Umirao je, a nikoga nije bilo kraj njega.
Prođeše mu glavom svi užici koje je prošao. Svi trenuci slave! Svi uspjesi! Sve dobre želje – dobronamjernika! I zapita se – kakve mi koristi sad od toga?
Vidjevši i shvativši prolaznost užitka i slave, uhvati ga velika tjeskoba i žalost. I sjeti se majke svoje, koja je već odavno predala svoju dušu, Onome, koga je najviše ljubila… I zaplaka gorko…
I zamoli bolničarke olovku i papir, da napiše istinu o svome životu, pa možda nekome tko ju pročita spasi život i odvrati ga od takvih puteva kojima je on hodio. I napiše pjesmu, a duša mu se smiri kao jezero tiho, proljetno. I sklopi zauvijek oči, gledajući zadnjim pogledom Križ što je visio nasuprot bolesničke postelje. Čuo je majčin glas koji govori: “Kad ti bude teško – pogledaj u Križ, tamo ćeš naći snagu i mir! “
Nađoše ga kako mirno “spava”, s pjesmom na grudima:
Kruna od lovora
Dobro mi došao Isuse,
U ove moje zadnje dane,
Riječi su utihnule
U srcu mi očajanje
Davno sam odbacio
trnovu
krunu Tvoju,
I primio lovorovu,
na pametnu
glavu svoju.
I zasjalo Zlato!
Zamirisao lovor!
I prolomio se pljesak
Mojoj „zlatnoj“ glavi!
I zaigralo mi srce
od neke čudne radosti
I taj dan se zametnulo
Sjeme u njem’,
Oholosti.
I uzgojila se oholost,
K’o trava mlada,
Što na suncu niče.
Mažena, ljudskim hvalama,
Hranjena ko mlado
Ptiče…
Dugo sam nosio,
Isuse
Tu krunu od suhoga zlata
Slušajući duge priče
O „pametnoj“
Svojoj glavi
I godila je mome srcu
Svaka riječ
I ljudska hvala
I pljesak ruku mnogih
I naklon mnogih glava…
I punilo se srce moje
Hvale Ljudske
Ljudske slave
I raslo je i širilo se
Misleći
SVE JE MOJE!
Al’ udari me u trenutku
K’o s neba Munja brza.
Oduze mi bolest mrska
Sva odličja
I sva prava!
U trenutku nestadoše
Sve ljepote zlatnog sjaja
I mirisa od lovora
I velikih
Ljudskih hvala..
Nestadoše zlato, lovor,
Ljudski poklik, naklon, jezik
Stisak ruke, osmijeh, pogled…
Sve iščeznu
Sve pobježe
K’o guje od ljudske pete…
Osta samo
Tijelo moje
U ranama
Bol boluje.
Od silne hvale
Lažljivoga
Ljudskog roda,
Osta samo prašina
I postelja jadna ova.
Ostadoše sad uz mene,
U ove dane teške
Nevolje,
Samo jedne Ruke,
Ranjene,
S raspela širom
Rastvorene.
Dobro mi došao Isuse,
U ove moje zadnje dane,
Riječi su utihnule,
U srcu mi pokajanje.
