Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi kroz taj sitni otvor izvukao svoje slabašno tijelo. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.
Obuzet plemenitim sažaljenjem, čovjek odluči da pomogne. Uze škare i razreza čahuru.
I leptir je s lakoćom izašao. Ali imao je krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek se obuče u strpljenje: nastavi je promatrati, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi pridržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
No, to se ne dogodi. Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i kržljavim krilima. Nikada nije poletio.
U plemenitoj ljubaznosti i dobrim namjerama čovjek zapravo nije razumio kako je poteškoće kroz koje leptir, izlazeći iz čahure, mora proći osmislio Stvoritelj, da bi krv iz leptirova tijela potekla u krila pa kad se oslobodi čahure, da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.
