Župnik je priču pričao na vjeronauku i dječak je – bio je to Uwe koji je uvijek vozio romobil – došao k Urbanu da prenese dalje svoje novostečeno znanje.
- Po sredini je mačem prerezao kaput – ispričao je Uwe i naslonio svoj romobil na zid. – Ali što je mogao prosjak s polovicom kaputa? Druga mu je ruka onda ostala ponovo neobučena?
- Tada su kaputi drugačije izgledali - rekao je stari Urban – Nisu imali rukave. Bili su to više ogrtači ili tako nešto, nešto kao pelerine. Bili su vrlo široki pa je bilo materijala za obojicu.
S tim je bio Uwe zadovoljan, uzeo je svoj romobil i otišao dalje.
Starac je ostao sam s mislima na kaput kojim je prije mnogo godina jednog siromašnog čovjeka ogrnuo sveti Martin. Prema riječi “kaput” nije mogao ostati ravnodušan. Njegov stari kaput, jedini kojeg je imao, bio je nepopravljivo uništen, raspadao se već u komade. Bio je izbijeljen, sivo-zelene boje, dugačak skoro do poda i sada već pun rupa. Stari Urban živio je od male mirovine koja mu je bila dovoljna da zaspi sit ili da barem zavara glad i da zimi naloži vatricu u maloj željeznoj peći uz koju bi ugrijao ruke i prepustio se sjećanjima na stara vremena. Za jedan kaput nije to bilo dovoljno. I sad dođe ovaj Uwe sa svojom pričom o svetom Martinu i probudi u Urbanu pomisao da bi sveti Martin mogao ponovo darovati jedan kaput. Ili barem pola. Ili jednu pelerinu.
U seoskoj crkvi stajao je drveni kip svetog Martina. Starac je odmah poželio otići do kipa i milosrdnog sveca moliti za jedan novi kaput. Može biti i polovni. Samo da je kaput. U crkvi je bilo tamno, stare oči posjetitelja morale su se naviknuti na polutamu. Pred kipom svetog Martina stajala su dva čovjeka. Župnik i jedan stranac.
- To je vrlo vrijedna figura – rekao je stranac - Najvrjedniji je ogrtač. Pogledajte nabore i tu finu izradu. Samo, na jednom mjestu je napuknut. Potrebno je pozvati restauratora.
Stari Urban je čekao dok su se ljudi udaljili i onda se približio svetom Martinu te počeo žarko moliti za novi kaput. Donio je veliku svijeću – koštala ga je cijeli doručak – i prišao sasvim blizu kipu kako bi mu ispred podnožja mogao zapaliti svijeću. Pritom se spotaknuo i, da ne bi pao, pridržao se za svečev plašt. Odjednom se, uz čudan zvuk negdje nešto pokrenulo i pred nogama molitelja iznenada se našla polovica ogrtača, pažljivo prerezanog po sredini. Takvo brzo uslišanje svoje molitve Urban nije očekivao. Uzeo je drveni dar – bio je težak i nezgrapan – i pošao s njim kući.
Ali što će s tim učiniti? Da nije mogao obući drvenu polovicu ogrtača bilo je jasno. Što je svetac htio? Da proda ovaj komad drvenog kipa i tako zaradi za novi kaput? Jer, čuo je da je drveni ogrtač najvrjedniji dio kipa.
Sljedeće nedjelje župnik je u crkvi objavio da je dio ogrtača s drvenog kipa sv. Martina ukraden i pozvao svakoga tko o tome nešto zna ili je nešto vidio da javi u župni dvor. Nakon duže unutarnje borbe otišao je Martin župniku i vratio “ogrtač”. Ljutio se na svetog Martina koji mu je dao dar s kojim ništa nije mogao učiniti i koji ga je još doveo u nepriliku.
- Dobro, neka bude, ali sad se pobrini, sveti Martine – rekao je prijeteći - da ipak dođem do svog kaputa.
U crkvu je u međuvremenu stigao restaurator koji je dva cijela dana proveo ispred drvene figure.
Nakon nekoliko dana razmišljanja i oklijevanja otišao je stari Urban ponovo u crkvu. Došavši pred kip nije mogao vjerovati svojim očima. Sveti Martin stajao je kao i uvijek na svom postolju, čitav i neoštećen, držeći u rukama oba dijela ogrtača kojeg je upravo namjeravao mačem podijeliti na pola.
A, dolje, ispred nogu stajao je novi, prekrasni tamno-plavi vuneni kaput s velikim ovratnikom i dva džepa – topao i lijep.
- Hvala ti od srca, sveti Martine! - rekao je starac glasno u tihoj, praznoj crkvi.
Tog trenutka prišao mu je župnik kojeg Martin ranije uopće nije primijetio i upitao ga čemu se toliko raduje. Stari Urban ispričao je uzbuđeno sve o daru svetog Martina i kako je to sve od početka bilo neobično i čudesno. Župnik je kimnuo glavom i rekao:
- Obuci ga, Urban, takve darove čovjek ne smije odbiti.
Samo on je znao da je restaurator u žurbi zaboravio kaput ispred kipa. Ali već će on s njim urediti stvar. Ako treba, platit će kaput. Čuda se tako rijetko događaju i kad se već jedno dogodi onda čovjek mora paziti da ga nitko ne pokvari.
- Jesam li ti već pričao priču o svetom Martinu i njegovom kaputu? – pitao je dječak Uwe starog Urbana zaustavivši svoj romobil pokraj njega.
- To već jesi - potvrdio je starac s poštovanjem. - Ali on je i meni poklonio kaput, taj dobri svetac. Nasloni svoj romobil na zid i slušaj - ispričat ću ti.
Margarete Kubelka (iz zbirke pripovijedaka: Herr Urban und der Mantel des hl. Martin – Geschichten von Heiligen und anderen Menschen, München, 1993. – prijevod: s. Berislava Grabovac)
