Uvijek je svečanija i nekako posebna jer taj dan uvijek provodimo uz oltar slaveći svetu Misu našega Gospodina. Tako i ovu nedjelju na godišnjem odmoru otišla sam u crkvu, ali uz pratnju male nećakinje koja je sa svojom tetkom htjela ići na svetu Misu.
Narod se okupio, pozdravljamo se i osmijehujemo jedni drugima kao najveći poznanici ili prijatelji. Župnik izlazi na oltar. Tišina. Vjerovali ili ne, ali na selu uvijek svetu Misu doživim drugačije, mogla bih se usuditi i reći čak i svečanije. I tako, udubljena u riječ s oltara, osjetim kako me nećakinja povlači da se sagnem, misleći kako joj je dosadno jer je još malena, sagnem se da joj objasnim kako još ima sveta pričest i da neće još dugo – a ona će meni najozbiljnije: 'Tetka, zašto svećenik na oltaru izgleda kao da će letjeti?'
Pogledam u župnika i pogledavši na njen način, i ja ugledam što i ona, a da to nikad nisam vidjela, župnik raširio ruke, a misnica se raširila poput krila, nedostajalo je samo da poleti. Zamislila sam se koliko puta odem u crkvu i koliko puta sudjelujem u bogoslužju, a da ne pomislimo na svećenika, kako se on osjeća? Je li njemu ugodno što se nalazi pred pukom?
A moja malena je vidjela kako leti i izgleda poput anđela. Vidite, zar nas i Isus nije pozvao da budemo kao djeca?! Da ne osuđujemo olako je li propovijed bila savršena ili je li svećenik moralan! Tko smo mi da sudimo?! Zamislimo sami kako bismo se osjećali da moramo stati pred toliki puk i svaki put se spremiti kao da je prvi put jer, naravno, ne možemo se ponavljati i griješiti.
Budimo poput djece, uživajmo u zajedničkom slavlju, radujmo se što smo se mogli još jednom na ovom planetu okupiti zajedno oko stola Gospodnjega. I danas promatram nećakinju kad ide na svetu Misu, ona poskakuje i velikim osmijehom sve koji je pitaju kamo ide obavještava: 'U crkvu!!!'
Gledajući nju, i meni se vratila radost, što želim i vama, da vas Gospodin sve razveseli na susretima s Njim.
