Nekad se radi o ljudima koji ne mogu imati djece, ali u Americi se sve češće radi o ljudima koji naprosto ne žele imati djecu. Za njih postoje dva izraza CHILDFREE ili CHILD-FREE (dijete slobodni ili slobodni bez djece) i VOLUNTARY CHILDLESSNESS (dragovoljni bezdjecaši). Radi se o sve raširenijem fenomenu: svjesnoj odluci mladih plodnih muškaraca i žena da ni pod koju cijenu ne žele imati djecu. Razlozi ili motivi za pojavu tog fenomena su različiti: neki ih ne žele zbog vlastite komotnosti, karijere, slobode, neki zato što ne vjeruju u budućnost, zato što ne žele rađati u ovom lošem i zagađenom, prenapučenom svijetu.
Paradoks je u tome da je nekoć u tradicionalnim društvima plodnost (biološka, duhovna i duševna) bila jedan od najvećih ideala (sjetimo se samo prahistorijskih figurica koje su odvajkada veličale plodnost i boginju plodnosti), a danas se čini da je upravo plodnost prepreka „normalnom“ životu. Djeca su na kraju gledana kao jedna velika ekonomska (skupo školovanje) i emocionalna (strahovi, brige...) žrtva. Sve je to postalo već jedna nova svjetska religija jer imaju svoje web stranice, svoja okupljališta, stvaraju svoju vlastitu kontrakulturu pa i nastranu umjetnost. Srž njihove filozofije može se svesti u izjavi jedne sljedbenice: „Posao roditelja mene ne zanima. Kao što ne želim biti računovotkinja, tako ne želim biti ni roditelj (nije upotrijebila riječ majka).
Iz ovog gore navedenog najjasnija je jedna stvar: ovi ljudi nisu otvoreni za žrtvu, za darivanje. Evanđelje nas uči „Tko želi sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, naći će ga...“ (Lk 9, 24)
Zar bit roditeljstva nije upravo to darivanje života drugome: ne samo fizičko rađanje, nego svakodnevno umiranje svojim sebičnim komotnostima u svrhu odgoja i obrazovanja novog čovjeka. Djeca su poseban dar svakome od nas, dar za naše spasenje.
Dok sam se mučila sa svojim prvim novorođenčetom, jedan mi je prijatelj svećenik napisao e-mail koji mi i danas zvoni u ušima kad god mi je s djecom teško izaći na kraj: „Budi zahvalna Paula, jer tek na onom svijetu otkrit ćeš koliko si svojih grijeha ili grijeha svojih predaka okajala i izmirila preko žrtava koje si podnijela odgajajući vlastitu djecu!“
Naravno da to nije Sotonin cilj. On ne želi naše spasenje i zato je pokrenuo sve svoje snage protiv djece. Bez djece nema žrtve, bez žrtve nema Raja!
Ljudi koji imaju djecu misle na budućnost i žele stvarati bolju budućnost za njih. Kakav je mentalni, emocionalni, spoznajni ali i interesni odnos prema budućnosti u ljudi koji ne žele djecu? Znači da ne misle na budućnost, a o žrtvi za drugoga i da bi drugom bilo bolje da i ne govorimo!
U medijima čitamo kako su pitanja oko obitelji, braka i odgoja neka sekundarna pitanja u odnosu na nezaposlenost i ekonomsku situaciju. Kako to mogu biti sekundarna pitanja ako nam ljudi bez obitelji, djece i nespremni na žrtvu upravo kroje tu budućnost oko koje mlatimo praznu slamu, ako ne želimo sagledati korijene problema? Djeca nam pomažu otvarati se ljubavi, otvarati se emocijama. S njima i mi postajemo djeca. Ona kojima pripada Kraljevstvo Nebesko.
Iz Gospinih poruka je tako vidljivo da je Gospa sva u odnosu majčinstva i ljubavi, brige za nas – njezinu i Očevu djecu. Ona se svih ovih 40 godina od početka ukazanja „žrtvuje“ da bi nam govorila, poticala nas na hod prema svetosti i izmolila milosti spasenja za nas. Tko to osobno ne živi, vjerojatno teško može razumjeti Međugorje i kad Gospa kaže u poruci: „Otvorite se, dječice, molitvi, otvorite se mojoj ljubavi. Ja sam vaša majka i ne mogu vas ostaviti same u lutanju i grijehu. Vi ste pozvani, dječice, da budete moja djeca, moja ljubljena djeca, da vas sve mogu prikazati mome Sinu.“
Baš kao da nam svojim riječima želi reći kako je temeljni sustav života i društva ODNOS SINOVSTVA – biti dijete Božje i dijete Gospino. Stoga je OBITELJ koja se ostvarila u očinstvu, majčinstvu i djeci prava škola učenja ovog sebedarja i povjerenja. Za to se vrijedi boriti!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
