Iskreno, pitala sam se ma o čemu Ona to govori? O kakvoj nadi u bolju budućnost? Prema mojim ograničenim saznanjima i očekivanjima, ne vidim da bi slijedeća 2021. godina bila išta bolja od ove prošle godine. Dapače očekujem samo još gore: broj zaraženih koronom raste, stižu i neki novi oblici zaraze, prisile na cijepljenje postaju sve veće, o nuspojavama i posljedicama tog novog gRNK ili mRNK cjepiva se šuška i zapravo ništa ne zna, sve više je ljudi u strahu, ograničavaju se slobode, izbijaju nemiri, legalizira se abortus (u Argentini), evo i priroda se pobunila poplavama, požarima, potresima, odronima i nesrećama… Kako, ali kako imati nade u ovakvu bolju budućnost – pitala sam se!!!
Davne 2004. godine (ajme kako vrijeme leti) gledala sam film neobičnog naziva: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVOG UMA. I danas ga se znam često prisjetiti – ne sjećam se baš cijele radnje, ali sažetak je bio otprilike ovakav: njih dvoje, momak i djevojka koji su se voljeli (glume ih tada mladi Jim Carrey i Kate Winslet), pristupili su nekakvom eksperimentalnom programu brisanja sjećanja. Zaboravili su tko je onaj drugi i svaku uspomenu na njihov odnos i ljubav. Ali slijedom događaja i zavrzlama oni su se zapravo opet međusobno zaljubili. Poanta filma bi bila u tome kako unatoč znanosti i tehnologiji, naš um i naše srce opet prepoznaju istu osobu za ljubav. Taj vječni sjaj ljudskosti ništa ne može pobijediti!
Zašto sad pišem o ovom filmu? Zato što me zadnji dani od prije Božića i svi ovi dani oko početka nove godine podsjećaju upravo na izrečenu poantu ovog filma. Naime, ništa, ama baš ništa, ne može pobijediti VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVE DOBROTE!
Nikada kao prije nije bilo teško i neizvjesno. Ljudi su ostali doma, bez posla i novaca. A ipak, nikad kao prije nije se darivalo. Božićne humanitarne akcije prikupljene ove godine bile su statistički uveliko veće od bilo koje prošle „rodne“ godine. Dobrota ljudi koji žele dati, pomoći, upitati: „Što vam treba?“ bila je tako dirljivo opipljiva.
I sad ista stvar sa potresom u Petrinji, Sisku, Glini, Zagrebu… Ljudi su se odmah dignuli, odmah sakupljali, krenuli, odmah darivali, probijali, dostavljali, pomagali, raznosili, donosili, kuhali, gradili… Ta potreba ljudske duše da čini DOBRO ponovno se pokazala. U svakom hrvatskom kutku (namjerno ne pišem 'kutku Lijepe Naše', jer je hrvatski kutak puno širi, hrvatskiji i domoljubniji od državnih granica) vječni sjaj nepobjedive Dobrote ponovno se pokazao i pokrenuo.
Gledajući sve te spontano i organizirano organizirane pomoći, gledajući te volontere, muškarce, žene koji su uskočili, odlučili sami lišiti sebe ugode kreveta i krova, kako bi pomogli onima koji su bez istih ostali, čovjek se upita, pa odakle to dolazi???
Za mene postoji jedan jedini odgovor i nalazim ga u Evanđelju: „I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: "Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" Isus mu reče: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!“ (Mk 10,17-18)
Isus nas u ovom svom kratkom odgovoru podučava jednoj stvari – da je samo Bog istinski DOBAR. I da je svaka dobrota u čovjeku zapravo dio, odsjaj Božanske dobrote. Bez Boga, čovjeku je teško biti dobar. Odnosno, ono dobro u čovjeku je uvijek ono Božje u čovjeku.
I tu sam dobila odgovor na svoje pitanje s početka teksta: kako sa svim ovim prirodnim i neprirodnim katastrofama koje se svakoga dana naprosto umnožavaju, imati NADE u bolju budućnost? Jednostavno – odgovor je u DOBROTI! Dobri Bog neće ostaviti svoj narod, one koji ga zazivlju iskrena srca! Dobri Bog u srcima ljudi bit će ono vječno, neuništivo DOBRO koje nikakvo zlo, nikakva katastrofa neće moći uništiti. Dapače, u nebeskoj logici: što zlo bude veće i Dobrota će biti veća! Već smo to ovih dana vidjeli na djelu.
Postoji samo jedan uvjet: Dobrota je uvijek dobra i spontana, često puta ne razmišlja glavom nego srcem. A zlo je vrlo lukavo i čini nešto onakvim kakvo nije, i potiče na osudu i razdor i zavist i mrmljanje…
Ako sam išta naučila u ovom svom, sad već srednjovječnom životu jest to da NE TREBA SUDITI! Jer nikad nisi hodao u tuđim cipelama i zato ne znaš kakav teret taj drugi nosi i zašto je nešto odlučio i zašto je nešto baš tako. Toliko je dobrote ovih dana oko nas! Nemojmo je uništiti sumnjom i negativom. Kako bi uistinu bili SVJEDOCI NADE na što nas Gospa poziva, vrlo je važno nastaviti MOLITI, nastaviti poticati DOBRO i ne dopustiti da je ništa 'nedobro' okalja! Tada nas zbilja očekuje bolja budućnost pobjede vječnog sjaja nepobjedive Dobrote!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
