NEKA VAŠA VJERA BUDE VJERA NADE I HRABROSTI
U liturgiji uskrsnog vremena prva čitanja iz Djela Apostolskih govore o čudima koja su činili apostoli obučeni u Silu Odozgor, u vjeri u snagu Isusova Imena. Ispovijed vjere prve Crkve bila je tako jednostavna. Trebalo je samo srcem potvrditi: „Vjerujem da je Isus umro i uskrsnuo i da je On Gospodin!“
Nije tu bilo previše filozofiranja, teologiziranja, ekumeniziranja, ekologiziranja… kao danas. Ponovno bi se trebali podsjetiti na ta prva vremena Crkve. Na to što doista znači VJERA, zbog koje su apostoli i prvi mučenici bili spremni žtvovati svoj život! Oni su znali: ili vjeruješ da je Isus jedini, pravi Bog ili ne. Ili vjeruješ da Bogu Ocu jedinom polažeš račun, ili ne. Ili vjeruješ da jedino sila Duha Svetoga oživljuje, ili ne. Ukoliko vjeruješ, ovca si Pastirova stada, ukoliko ne vjeruješ, treba priznati da nisi dio Njegova ovčinjaka. Nema relativizma, konformizma, sinkretizma i globalizma! I Gospa osjeća kako nam je VJERA u opasnosti i zato nas poziva da je svjedočimo: „Danas vas pozivam da vašu vjeru svjedočite u bojama proljeća. Neka to bude vjera nade i hrabrosti.“ – kaže nam u zadnjoj poruci.
Kako možemo našu vjeru svjedočiti u bojama proljeća? Možda jednostavno tako što proljeće ne dolazi iznenada, nego ga samo odjednom opazimo tu oko nas. U trenutku ugledamo šarenilo cvjetnih polja, procvjetale lijehe cvijeća, zazelenjele grane… Proljeće se jednostavno dogodilo. Tako bi i naša vjera trebala biti – jednostavno TU, sastavni dio nas. To dobro oslikava ona legenda o svetom Franji koja kaže kako je jednom sv. Franjo pozvao svoga subrata da idu naviještati Radosnu vijest. I proveli su cijeli dan šetajući kroz selo. Vrativši se u samostan brat ga je upitao: pa Franjo zašto nismo ništa propovijedali? A Franjo je odgovorio: pa jesmo propovijedali – sama naša prisutnost je dovoljno govorila!
NEKA SE VAŠA VJERA NE POKOLEBA
Kako nekome tko ne vidi objasniti postojanje boja? Kako nekome tko ne čuje objasniti postojanje tonova zvuka? Jednako tako - kako nekome tko je zatvorenog duha objasniti postojanje duhovne stvarnosti koja nas ili hrani ili uništava! (baš kao i lijepe i ružne boje ili lijepi i razarajući tonovi). Sve veći je jaz između ljudi vjere i ljudi nevjere! Sve više ljudi još manje zna da nasljedovati Isusa ne znači imati lijepe osjećaje ispred TV-ekrana! Biti Kristov znači slijediti Isusov put, a to je PUT KRIŽA, neshvaćanja, progona. Veliki sveci i mističari proživljavali su Isusove patnje i muku... Samo se žrtvom otkupljuju duše!!! Naša „moderna Crkva ili mi moderni vjernici“ kao da ne želimo ovakvu religiju i ovakvog Boga! Mi bi neku "slatku sapunicu" u kojoj ne daj Bože da se zamjerimo nekome od "Velikih i Moćnih"!
Vidimo ovih dana u Djelima Apostolskim kako se apostoli nisu bojali smrti, ni zatvora, ni poruga - i kako bjehu radosni što mogu podnijeti pogrde za Isusa! Jer treba se većma pokoravati Bogu, negoli ljudima! Dobro je rekao K. Rahner: "KRŠĆANIN BUDUĆNOSTI BIT ĆE MISTIK ILI UOPĆE NEĆE BITI KRŠĆANIN!" tj. ili ćemo imati iskustvo Duha i duhovnih stvarnosti i vrijednosti ili će nam odlasci na misu biti samo "korona okupljanja"!
Biti kršćanin znači biti svjestan toga da je naš put svetosti poziv na suobličenje s Isusom raspetim, put LUDOSTI KRIŽA! Postaje jasnije stoga zašto je Isus na kraju svog života samo zašutio i molio "Oprosti im jer ne znaju što čine!" Pokazao nam je kako samim riječima ne možemo ništa, nego samo molitvom i žrtvom! Odgojena u ovoj Isusovoj školi ljubavi i Gospa nas u zadnjoj poruci ohrabruje: „Neka se, dječice, vaša vjera ne pokoleba ni u kojoj situaciji, pa ni u ovom vremenu kušnje. Idite hrabro s Kristom uskrslim prema nebu koje je vaš cilj.“
NA PUTU SVETOSTI NISMO SAMI
Svi poznajemo događaj iz Evanđelja nazvan Čudesno umnažanje kruha. Svaki Evanđelist ga je opisao na svoj način. U Ivanovom evanđelju (Iv 6, 1-15) čitamo kako je među silnim mnoštvom koje je došlo slušati Isusa bio dječak koji je imao pet ječmenih kruhova i dvije ribice. I Isus je pomolivši se nad tim, nahranio pet tisuća muškaraca (nije zapisano koliko žena i djece), tako da je još preostalo 12 košarica otpadaka.
Svatko od nas bi se logički upitao: pa kako je to moguće? To mora biti nekakva slika ili simbolika? I doista jeste. Na hebrejskom riječ JEČAM znači i ČAVAO. A 2 RIBICE označavaju DVIJE PRIRODE Isusa Krista (božansku i ljudsku). Evanđelist je dakle ovim podacima želio reći da se u ovoj prispodobi ne radi o ječmenim kruhovima niti o ribicama, nego o Isusu samom koji je sa pet čavala bio pribijen na križ za nas i čijom se žrtvom hrani cijelo čovječanstvo.
A KOŠARE sa 12 ulomaka slika su 12 apostola, a apostoli su slika CRKVE. Crkva je dakle onaj „ulomak, otpadak“ Isusove žrtve, pozvana činiti isto što i On – hraniti gladne slušatelje Božje riječi.
Crkva smo dakle ja i ti. Trebamo biti taj 'živi Kristov otpadak' koji hrani svijet gladan Božje ljubavi, vjere i nade! Izgleda teško, jer svijet ne voli „otpatke“, voli sjajne marketinški dobro upakirane proizvode koji se lako „gutaju“! Gospa nas zato opet hrabri i kaže: „Ja vas pratim na tom putu svetosti i sve vas stavljam u svoje Bezgrješno srce.“
Ovu kolumnu završit ću sa riječima koje je fra Miljenko Šteko uputio nama vjernicima u subotu 1. svibnja, za početak svibanjskih pobožnosti, kazao je: „Dragi Božji narode, svi mi ovdje već 40. godina gledamo u Mariju, Kraljicu Mira kao znak nade i utjehe te ostajemo uz njezin zagovor na putu koji vodi do Božje slave. I uvijek joj nanovo dolazimo skrušeno s ljubavlju, vjerom i nadom. Osobito danas trebamo tu NADU za ovaj život, ususret svih izazova našeg velikog i malog svijeta, za put naše vjere da i u najvećim previranjima svijeta ne izgubimo srž, bit vjere: a to je veza s Isusom Kristom.“
Dakle, dragi moji čitatelji, u ovom vremenu kad pušu mnogobrojni vjetrovi istina, kad se pokazuju mnogi lažni putovi i kad se svakakve nastranosti proglašavaju ljubavlju, želim vam da nikad ne izgubite ovu čvrstu vezu s Isusom koji je BIT NAŠE VJERE, koji je jedini PUT, ISTINA i ŽIVOT.
Paula Tomić / Glasnik Mira 5-2021
