Dosta je pogledati TV, otvoriti društvene mreže i vidjeti da ovaj svijet ne slavi rođenje Boga života, koji se rađa u srcu koje je otvoreno za njegov život, nego slavi Sretne blagdane, Marry Holidays, Xmas, sniženja na svakom koraku… božićne ili adventske koncerte i sajmove (doduše ove godine virtualne), domjenke i humanitarne akcije…
Isusovo rođenje je povijesni događaj, ali i misterij koji se događa u svakom trenutku kad se začme, prihvati ili sačuva život. Zašto je novi život tako važan? Pojašnjava nam to sama Gospa u zadnjoj svojoj poruci od 25. Studenog ove godine. Ona kaže: „Bog me je poslao da budem radost i nada u ovom vremenu, a ja vam kažem: bez malog Isusa nemate nježnosti ni osjećaja Neba koje se krije u novorođenčetu.“
Eto tajne: Duša novorođenčeta krije nježnost i osjećaje Neba! Svaka djetinja duša donosi na svijet dašak božanskoga: nevinosti, čistoće, iskrenosti, potpunog povjerenja, predanja, otvorenosti… Svaka dječja duša je „novi komadić vječnosti, komadić Neba“ na zemlji. Uz dijete se osjećamo bolje, djeca nas oplemenjuju, čiste, ispunjavaju. To je jedan od razloga zbog čega sotoni toliko silno smetaju djeca. I zato ratuje protiv svakog novog života!
Rat protiv života
Život je danas zgaženiji i neprihvaćeniji više nego ikada. Ljudski život se uzima tako olako – dapače možemo pročitati kako i neki ugledni doktori „razmatraju“ da li život počinje začećem ili u trećem mjesecu ili kad se dijete rodi? Da nađu jednu živu stanicu na Marsu – sve novine bi pisale kako je na Marsu nađen život! I za ta se istraživanja daju milioni dolara. A dijete? Ono nije vrijedno, ili je vrijedno onda kad se može abortirati pa prodavati u kozmetičke ili farmaceutske svrhe ili u svrhu prodaje organa??? Što s pravom života da se rodi? Što s više od onih 20 000 zaleđenih embrija (koje njihove mame na forumima zovu „smrzlići“)i čije je pravo na život više-manje upitno? Što sa 80 % trudnoća koje su neželjene? Danas kad je kažnjivo reći da je abortus ubojstvo, ide se čak tako daleko da se, pozivajući se na pravo majke da se predomisli, legalizira i i postabortus (ubojstvo tek rođenog djeteta), a neki predlažu i djeteta starog par godina ako se njegovi roditelji predomisle u vezi toga da ga žele!!?? Što reći onda za ona psihološka i duhovna ubijanja djece: za roditelje koji svojoj djeci sa 9, 10 godina počinju ubrizgavati hormone kako bi im zaustavili pubertet s ciljem da kad napune 18 godina, sama odluče o tome što žele biti, muško ili žensko? Ili o rastavi braka, koju danas prakticira svaki 2. ili 3. brak?
Dok mi tako slavimo blagdane u jelu i pilu, darovima i klasičnim blagdanskim filmovima – slavljenik Život oko nas plače. Plače u milijunima ubijenih, odbačenih, gladnih, raskomadanih, izvitoperenih, nastranih, uskraćenih, usamljenih života djece i ljudi oko nas. Osjećam njegov plač. Njegovu bol. Njegov vapaj da ga prepoznamo i zaštitimo. Kad god propustimo učiniti nešto dobro, već smo počinili grijeh ne čineći ništa – tako nas je učio fra Slavko.
Borba za život počinje u obitelji
Na nama koji znamo i koji to osjećamo, velika je odgovornost: Gospa nas naziva apostolima i poziva na zajedništvo. Na zajedničku molitvu. Što je Crkva nego zajednica vjernika. I budući tijelo (Crkva), sazdana je od puno malih zajednica, stanica (obitelji). Obitelj je Crkva u malom, prva crkva. Kao što ozdravljenje fizičkog tijela počinje od ozdravljenja pojedinih njegovih stanica, tako i ozdravljenje Crkve i društva započinje od ozdravljenja prve stanice – a to je obitelj! U vremenu smo kad trebamo početi ozdravljati i obnavljati se od temelja, od obitelji.
Možda je upravo ovaj Božić u kojem smo zbog epidemioloških mjera prisiljeni slaviti ga na intiman, obiteljski način, a ne po sjajnim adventskim sajmovima, baš prava prilika za to.
Mi roditelji moramo preuzeti odgoj svoje djece. Moramo ih početi „pomicati“ prema Životu, jer inače otrčaše stranputicama smrti. I nitko drugi neće biti kriv, nego mi! Nismo s njima pričali, nismo s njima bili, nismo ih voljeli na prisutan konkretan način, nismo se žrtvovali naših komotnosti, jer nam je bilo lakše prepustiti se kolotečini mase! Mi smo našoj djeci primjer.
Nemojmo zaboraviti one Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime – ja sam tu!“ Eto to je Božić – kad se dvoje ili troje (obitelj) sabere u Isusovo ime – i onda je On tu! To je kao jedan mali plamičak života u mojoj obitelji, u tvojoj, u susjedovoj… a samo puno malih plamičaka čini veliki požar Života! Današnji svijet je toliko truo da ga jedino požar Života može obnoviti!
