Zato se smišljaju najgluplji podvizi, rekordi, fotografije, skandali, skida se do kosti… – samo kako bi se privukla pažnja, samo kako bi ih/ili nas, netko primijetio.
I znanost je pokazala kako je jedna od najvećih čovjekovih potreba, potreba za potvrdom, pohvalom i primjećivanjem. Tako još od začeća, djetetu je važno da ga netko primijeti. Kad poskoči u majčinoj utrobi – da netko „pogladi“ stomak, ili kad kao novorođenče zaplače od straha i ogromnosti svemira u koji je došao – da postoji jedno meko krilo, ruka, zagrljaj, glas… - koji će mu svojim javljanjem i dodirom reći: „Ne boj se, vidim te, primijetio sam te, o tebi vodim brigu!“ I kroz faze odrastanja i djetinjstva, kada se dijete obrati roditeljima i nešto im želi reći ili pokazati, važno je da zadobije roditeljsku pažnju i odgovor! Svako to obraćanje djetetu pokazuje da je roditelju stalo, da uzima dijete za ozbiljno, da ga primjećuje, da mu je to dijete važno. To je onaj životni LIKE koji nam svima treba kako bi rasli u samopoštovanju i sigurnosti. Onaj LIKE koji zadovoljava ovu duboku potrebu da na nas netko gleda, da nas primjećuje i prati!
Zbog krize obitelji, krize odnosa i dijaloga, u nedostatku tih stvarnih, životnih LIKEova, ne začuđuje pomama za virtualnim laikovima na društvenim mrežama. Mogli bi reći da smo mi danas društvo SELFIE-ja! Američka Udruga Psihijatara nedavno je na sastanku svog upravnog odbora službeno potvrdila da je "selfie", odnosno fotografiranje samog sebe, ustvari mentalni poremećaj. Definira se kao opsesivna želja za fotografiranjem samog sebe i postavljanje istih na društvenim mrežama zbog nedostatka samopoštovanja i popunjavanja praznine u intimnom životu.
Naš Bog, naš Stvoritelj najbolje nas poznaje. Dobro zna kako smo sazdani i da nam trebaju potvrde i priznanja kako bi bili ispunjeni i zadovoljni. On nam kao dobri Otac i sam želi dati te iskaze ljubavi. U milion malih i velikih čuda koje se događaju u našem svakodnevnom životu i odnosima. Toliko nam puta želi reći kako nas voli, kako nas gleda, kako na nas pazi i da smo mu jako važni. Nažalost, tu njegovu pažnju ne uspijevamo vidjeti ako se ne nalazimo na istoj valnoj dužini s njima, ako su nam unutarnje oči duha slijepe – odnosno ako ne molimo. Eto zašto je ovdje u Međugorju Gospin najveći poziv upravo poziv na molitvu. I u ovoj zadnjoj poruci koja je gotovo u cijelosti jedan veliki poziv na molitvu, Gospa kaže: „Draga djeco! Moj poziv je za vas molitva. Neka molitva bude za vas radost i vijenac koji vas veže s Bogom.“ (usp. poruka od 25. 07. 2019.)
Ako sumnjamo u to da kod Gospe i kod Boga imamo jedan veliki i trajni LIKE, neka nam pomogne ovo svjedočanstvo koje sam nedavno čula. N.N. je djevojka koja je već dugo radila sa hodočasnicima u Međugorju. Vjerovala je u Gospina ukazanja, ali je već više godina u srcu nosila sumnju da li Gospa vidi i poznaje baš nju? Da li Gospa zna da baš ona postoji i da je ona tu. Jednom joj se ukazala prilika prisustvovati ukazanju kod vidioca Ivana. I dok su se neke osobe preporučivale u vidiočeve molitve, prisutni svećenik preporučio je Ivanu i našu N.N. Kao što biva nakon ukazanja, vidioc je priopćio kako ih je Gospa sve blagoslovila. Rekao je i kako je Gospi posebno preporučio N.N. Sva u iščekivanju, naša junakinja je upitala da li joj je Gospa išta poručila. „Nije“ – rekao je Ivan – „Samo se okrenula prema tebi i nasmiješila ti se!“ Tako je moja prijateljica zapravo dobila svoj dugo iščekivani odgovor: Gospa ju je dakle poznavala. Znala je čak i gdje se u tom silnom mnoštvu ona nalazi.
Pa dok se molitvom pripremamo za svetkovinu Velike Gospe, neka nam ovo svjedočanstvo bude utjeha i ohrabrenje: naš Bog i naša Majka nas poznaju. U svakom trenutku znaju gdje smo, tko smo i što nam treba. Ne trebaju nam lažni svjetski, virtualni LIKEovi. Umjesto tipkanja po mobitelima, posvetimo se molitvi, pa ćemo u njoj otkriti da nas Gospa neprestano lajka jer nas kao i svaka prava Majka voli baš onakve kakvi smo!
