Postepeno su otkrivali koliko su Isusov život i njegova nauka radikalni i beskompromisni, pa se i to mnoštvo svelo na 170 učenika. Evanđelisti su nam dalje prenijeli kako su domalo ti isti učenici komentirali Isusove riječi: „Tvrda je to besjeda…“, pa su se i oni razišli. Ostala su dvanaestorica apostola, koji su se u trenutku Isusova uhićenja razbježali. Pod križem su ostali samo apostol Ivan, Marija - Isusova majka i Marija Magdalena. Na križu je Isus potpuno sam. Ostavljen čak i od Oca, jer vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Vidimo dakle da se trenutak koji je promijenio tijek povijesti, trenutak otkupljenja čovjeka, dogodio u potpunoj samoći duše predane Bogu.
I širenje kršćanstva na početku nije bilo masovno odrađena evangelizacija. Možemo reći da su ga po cijelome svijetu prenijela dvanaestorica apostola i par učenika. Ono što je dalo život, snagu i palilo vjeru u drugim ljudima bilo je svjedočanstvo njihove smrti. Mahom su svi dali život svjedočeći svoju vjeru. Njihovom mučeničkom krvlju prale su se i otvarale duše novih apostola i Kristovih svjedoka. I Gospa nam u zadnjoj poruci Mirjani od 2. 03. potvrđuje taj isti izvor Božje snage: „ljubav, poniznost i tišina molitve.“ (usp. „Vi ste moja snaga. Vi, apostoli moji koji svojom ljubavlju, poniznošću i tišinom molitve učinite da se upozna moj Sin.“)
Danas je katoličanstvo rašireno po cijelome svijetu, ali više nego ikada ono je mrtvo u sebi. Vjera se izgubila. Ljubav se ohladila. Crkve se zatvaraju i pretvaraju u muzeje ili disko-klubove, svećenička i redovnička zvanja nestaju…, sve je manje krštenja, sve je manje vjenčanja… I Bog i Gospa žale za svojom „izgubljenom djecom“, za ljudima koji nisu upoznali Ljubav: „Od kad' se rodio On ljubi i ja želim da tu ljubav upoznaju sva moja djeca. Da mu se vrate oni koji su Ga radi svoje boli i nerazumijevanja ostavili i da Ga upoznaju svi oni koji Ga nikad nisu znali.“ (usp. poruka Mirjani od 2. 03. 2015.)
Ljubav se može upoznati jedino kroz iskustvo ljubavi. A nema veće ljubavi od one nego kad netko da svoj život za svoje prijatelje. Ovih dana svijet se zgraža slikama pogubljenih sirijskih kršćana. Slikama pobijene djece, razapetih muškaraca, žena silovanih i prodanih u roblje… Po prvi puta i Papa je jasno izrekao da je jedina krivnja tih ljudi, njihova vjera. Ubijeni su zato što nisu htjeli zanijekati svoga Boga. Vidim da postoje i neke inicijative na webu kako bi se zaustavili ti masakri, kako bi se počelo više o njima govoriti… Ali svijet ostaje gluh na žrtvu i ljubav… Svijet da, ali Bog ne… Već sada krv žrtava tih strašnih pogubljenja donosi obraćenja. I oni koji ne vjeruju, gledajući vjeru svojih ubijenih drugova ispovijedaju: „Ja vjerujem u njihovog Boga…“
U poganstvu i bezboštvu ovoga svijeta, Bog ponovno treba apostole, ljude čvrste vjere po čijoj će se žrtvi i mučeništvu na svijet izlijevati ljubav i milosrđe. (usp. „Zato ste vi tu, apostoli moji, i ja kao majka s vama. Molite za čvrstoću vjere, jer iz čvrste vjere dolazi ljubav i milosrđe. Po ljubavi i milosrđu pomoći ćete svima onima koji nisu svjesni da biraju tamu umjesto svjetlosti.“ poruka Mirjani od 2. 03. 2015.)
Bog treba apostole i svjedoke na svim poljima rada, treba ljude koji će svojom vjerom poručiti svijetu da: Bog nije mrtav! Iako to znači ići protiv struje, postoje takvi pojedinci koji žele pronijeti svijetlo onima koji su u tami. Nabrojat ću samo neke primjere:
Na kazališnim daskama, među svim antibožačkim predstavama možete naći i npr. predstavu Renea Medvešeka „Brat Magarac“ koja govori o sv. Franji. Rene će, objašnjavajući zašto se u suvremenoj umjetnosti, pa i kazalištu, visoka umjetnička postignuća često smatraju nespojivima s religioznošću reći: „Religioznost je u drugoj polovici 20. stoljeća u ime oslobađanja potisnuta na marginu, na područje privatnog. No, to je kao da zanemarite silu težu i kažete kako ste vi potpuno slobodni, da možete ići kamo god želite. A zaboravili ste silu koja vas cijelo vrijeme drži na zemlji. I da bi vas bez te sile progutao beskraj svemira. Osobno doživljavam duhovnost, pa i kršćanstvo kao poziv na najveću moguću slobodu, moju i bilo koga oko mene.“
U filmskoj poplavi nasilja, pornografije i utrke za što većom zaradom, mogu se naći i filmovi koje producira i distribuira američka Walden Media, LLC ili Walden Media Group. Osnovali su je Micheal Flaherty i Cary Granat jer su željeli objediniti film, televiziju, izdavaštvo te Internet u cilju učenja i zabavljanja djece. Tvrtka je u vlasništvu Philipa Anschutza, koji ispovijeda svoj kršćansko – konzervativni stav i stoga je rekao kako očekuje da će njihovi filmovi "biti zabavni, ali isto tako i filmovi koji afirmiraju životna načela i nose moralnu poruku." Najpoznatiji su po produciranju filmova „Kronike iz Narnije“, ali tu je još puno filmova sa poučnom i odgojnom porukom od kojih su nama možda poznati: Šarlotina mreža (Charlotte's web), Most za Tarabithiju, Nimov otok (Nim's Island), Put u središte zemlje, Putovanje: Tajanstveni otok 1 i 2, Nered u kući (Parental guidance) i najnoviji Davatelj (The Giver). Neobičnost ove tvrtke je i što osim samog filma, proizvode i uz film vezane edukativne razredne materijale, organiziraju prezentacije po školama u kojima nerijetko sudjeluju i sami glumci, te radionice čitanja svojih filmski obrađenih literarnih klasika.
U sportskom svijetu, vidimo primjer naše skakačice u vis, Blanke Vlašić. Jedna ozljeda otkrila joj je koliko se sama identificirala sa uspjehom i skakanjem. Bez natjecanja, činilo se da nema ni Blanke. I tada je došla depresija, i tada je došlo bratovo obraćenje i njegova molitva za nju. Nakon što se i sama obratila postala je Božji apostol. Jednom se prigodom u Parizu prije izlaska na teren molila, držeći se za ruke skupa s još dvije natjecateljice. Ostalih devet je bilo sa strane. Na tom natjecanju su taj put baš njih tri bile – prva, druga i treća. Sljedeći put su se i ostale pridružile molitvi, a sama Blanka je uvidjela koliko taj natjecateljski teren po svijetu može biti područje apostolata. Kao plod Blankina obraćenja i obraćenja njenog brata dogodilo se još nešto veliko za njihovu obitelj, a to je da su joj se roditelji nedavno, u mjesecu srpnju, nakon tridesetak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi.
Ono što možemo naći zajedničko u ova tri primjera, ali i u još puno primjera ljudi koji su posvjedočili za Krista, jest da njihovo svjedočanstvo vjere nije izazvalo euforiju, opće aplauze ili probitke… Naprotiv, vidimo kako Renea nema puno na našoj televiziji, kako filmovi dotične kompanije često puta ne odlaze u kino distribuciju, a Blanka je nakon svog javnog ispovijedanja vjere izgubila neke važne sponzore. Povijest se dakle ponavlja i pokazuje kako je ovaj svijet od zloga, koji se svim silama bori ugušiti svako dobro. Ipak, Božja riječ ostaje svjetiljka i ohrabrenje na putu. Ovih nam dana govori: „Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi!“ (1 Kor 1,25) Ono što ostaje svakome na kraju je osobni hod u vjeri, samotna odluka ponijeti svoj križ do kraja, do vlastite smrti na njemu.
U Isusu jedino možemo vidjeti da ta žrtva ima smisla, i da takva žrtva rađa spasenjem. A i Gospa sama kaže: „Gledam vas u Nebeskom Ocu, vaše misli, vaše boli, patnje i prinosim ih svome Sinu.“ Ništa dakle nije uzaludno ako je s Bogom, u Bogu i za Boga! Hrabro samo!
Sve kolumne od Paule Tomić možete pronaći OVDJE.
