Kao da ne želi znati za bolesnika. Možda mu se ne sviđaju slabi i bolesni, umirući i invalidni? Iskustvo boli i patnje uistinu može dovesti do krivih zaključaka.
Međutim, Isus je osjetljiv. On je blizu svakome tko trpi i tko je izgubio nadu zbog svoje životne muke i odbačenosti. To nas iznova poziva da svakoga bolesnika gledamo Isusovim očima. On uvijek hrli čovjeku u potrebi.
Evanđelist Marko nije imao pristup Isusu poput ostalih evanđelista. Ali, svoje izvješće piše predivno. Ulazi u Isusovo srce. Opisuje Isusovu ljubav i osjetljivost prema svakome čovjeku.
Odlomak iz Markova evanđelja predstavlja dvije ljudske sudbine odbačenosti i patnje i mi se smijemo prepoznati u likovima dviju žena u susretu s Isusom. Taj događaj povezuje broj dvanaest. Žena koja je dvanaest godina trpjela zbog krvarenja i dvanaestogodišnjakinja koja je umrla.
Nepoznata se žena nalazi u vrlo teškoj i nezavidnoj situaciji. Ona kroz dvanaest godina zbog svoje bolesti nije smjela nikoga dotaknuti niti itko nju. Tražila je pomoć od različitih liječnika, ali bilo je još gore. Moguće da je prije bolesti bila lijepa i bogata žena i da je sada sve izgubila. Nakon tolikih godina izgledala je strašno i odbojno. Svaki aspekt njezina života u potpunoj je agoniji i destrukciji. Tu bolesnu ženu jednostavno nitko više ne želi ni pogledati, a kamoli dotaknuti.
S druge strane imamo djevojčicu koja je umrla. No, prije toga vjerujemo da je imala sretan život u odnosu na nepoznatu ženu. Njezin otac govori Isusu „moja kćerkica“. To znači da ju je otac jako volio. Ona je preživjela dvanaest godina u sretnoj obitelji. Tu je i mama i potpuna obitelji. Moguće da su one bile u suprotnoj situaciji. Jedna je bila ljubljena iako je bila bolesna, a druga nije.
Isus prema jednoj i prema drugoj imala istu osjetljivost. Jedna i druga osjeća Isusov dodir. Isus se ne brani od dodira. Isus mlađu sam dodiruje, starija sama dodiruje Isusa.
Postoji još jedna dimenzija Isusove osjetljivosti i suosjećanja. To je trenutak kada žena nakon dodira Isusovih skuta pokušava pobjeći jer je znala da za to slijedi kazna. Isus traži njene oči. Ona se sigurno okretala iza sebe dok je bježala i u tom trenutku vidi Isusove oči i zato se vraća. To je poseban pogled, jer do sada je poznavala samo oči – pogled koji ju odbacuje, a sada vidi oči koje nju traže. Zato se vraća Isusu drhteći i pada pred njega, govoreći mu sve bez straha. Isus traži pogledom.
Umrloj se djevojci Isus obraća: Thalita kum! Ovo je najveća moguća umanjenica! Oživljenje djevojčice moralo je izazvati šok među okupljenima. Svi su se izbezumili, a osobito roditelji. Isus zna da tu djevojku treba nahraniti. On vidi da mlada osoba mora jesti kako bi mogla i dalje trčati. To je dokaz ljubavi i osjetljivosti, Isusove empatije.
Kako god se osjećali, Isus nas želi svakako dotaknuti. On zna darovati ono što je potrebno. Svakome daruje istu ljubav. Većina od nas mašta o životu koji bi bio poput života one djevojke koju svi vole i koja je imala predivan život. Međutim, u životu odbačene žene postoji jedan važan detalj vezan uz krvarenje. Krvarenje je s jedne strane bilo prokletstvom koje je zbor ritualne nečistoće uzrokovalo nedodir. No, s druge strane jedan židovski komentar govori da nečistoća krvarenja nije nešto loše jer je ona posebna i postaje blagoslovom. Krv je za Židove život. Sve što se povezuje s krvlju ima posebnu vrijednost. Zakon naziva krvarenje nečistoćom ponajprije zbog zaštite. Slična je situacija i sa ženom kada rađa dijete. Ona je zaštićena. Tako ju je Gospodin očuvao od zloga.
Jednog dana i mi ćemo se iznenaditi kada pogledamo Božjim očima sva naša prokletstva i bolesti. Tada ćemo vidjeti njihov smisao i Božju blizinu. Vidjet ćemo od čega nas je Bog očuvao i bit ćemo mu zahvalni.
