„Ne ostavljaj me Gospodine. Oče, ne ostavljaj svoje dijete ili će pasti u ruke neprijatelja. Pastiru, ne ostavljaj svoje janje, ili će odlutati iz sigurnosti stada. Veliki vrtlaru, ne ostavljaj svoje biljke, ili će uvenuti i umrijeti. ‘O Jahve, ne ostavljaj me! Bože moj, ne udaljuj se od mene!’ i nemoj me napustiti u bilo kojem trenutku moga života. Ne napuštaj me u mojim radostima, ili će zaokupiti moje srce. Ne napuštaj me u mojim tugama, ili ću mrmljati protiv Tebe. Ne napuštaj me na dan moga pokajanja, ili ću izgubiti nadu u oproštenje i pasti u očaj. A ne napuštaj me ni u dan moje najjače vjere, ili će se moja vjera svesti na očekivanja. Nemoj me napustiti, jer bez tebe sam slab, ali s tobom sam jak. Nemoj me napustiti, jer moj put je opasan i pun zamki, a ja ne mogu živjeti bez Tvog vodstva.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne.“ (Ps 22,11). „Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!“ (Ps 27,9).
„O, neka uvijek u našim očišćenim grudima, obitava tvoj Vječni Duh; i učini i najskrovitiji dio našeg srca Hramom Tebi čistim i vrijednim.“
Jeste li se ikada osjećali ostavljenima od Boga? Jeste li uistinu bili ostavljeni?
