Iako je bilo prijavljeno pedesetak novinara, interes je bio mnogo veći. Konferencija se prevodila na hrvatski, engleski, talijanski, njemački i francuski, i na tim su jezicima novinari mogli postavljati pitanja. Prijevod je bio omogućen na poljskom, španjolskom i slovačkom jeziku.
Na početku konferencije nazočnima se obratio dr. fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina.
- Poštovani djelatnici medija, poznato vam je da je 11. veljače 2017. tiskovni ured Svete Stolice priopćio da je Sveti Otac Franjo imenovao posebnog izaslanika Svete Stolice za Međugorje u osobi njegove ekselencije nadbiskupa mons. dr. Henryka Hosera, aktualnog ordinarija nadbiskupije Varšava-Prag u Poljskoj. Svrha poslanja jest 'zadobiti što dublje spoznaje o pastoralnoj situaciji ove stvarnosti, a ponad svega o potrebama vjernika koji tamo dolaze na hodočašće, te na osnovu njih sugerirati moguće pastoralne inicijative za budućnost. Poslanje će stoga imati isključivo pastoralni karakter. Predviđeno je da mons. Hoser, koji će nastaviti vršiti službu nadbiskupa u Varšavi-Pragu, završi svoje poslanje do kraja nadolazećeg ljeta.' Evo, to je bilo priopćenje Svete Stolice. Sukladno ovoj najavi, nadbiskup je došao u Međugorje kao posebni izaslanik. Kako je priopćeno iz Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, nadbiskup je danas htio susresti vas, poštovani medijski djelatnici. Zato predajem riječ nadbiskupu koji će vam se obratiti, a nakon obraćanja odgovorit će na nekoliko vaših pitanja.
O dojmovima koje je kroz proteklih tjedan dana stekao o Međugorju mons. Hoser je rekao:
- Dame i gospodo, dobar dan. Na početku sam vam dužan nekoliko objašnjenja i nekoliko isprika. Okvir moje misije je definirala Sveta Stolica. Riječ je, kao što smo čuli, o proučavanju stanja pastorala hodočasnika u Međugorju. Ovo je moj prvi posjet Međugorju, došao sam bez poznavanja situacije na licu mjesta, ali sam znao da je riječ o međunarodnom hodočasničkom mjestu. Koristit ću francuski jezik jer je on vrlo dugo, a i danas jest, jezik diplomacije. Vi sigurno od mene očekujete moje dojmove, moje zaključke. Prva stvar koju bih želio naglasiti vrlo je bitna činjenica da nekada Međugorje nije bilo poznato u svijetu. Bilo je to malo mjesto izgubljeno negdje među brdima, što je i značenje njegova imena. Sada je Međugorje poznato širom svijeta, i treba isto tako znati da hodočasnici dolaze iz 80 zemalja svijeta. Što se tiče važnosti ovoga hodočasničkog mjesta, može ga se uspoređivati s drugima. Primjerice, u Međugorje dolazi svake godine po dva i pol milijuna hodočasnika, u Lourdes šest milijuna, no Lourdes postoji već 150 godina. Međugorje je staro jedva 36 godina. To je vrijeme da se napravi prva bilanca, prva procjena koja je vrlo važna za budući razvitak ovoga mjesta.
No zašto toliki ljudi dolaze ovamo? S jedne strane, sigurno su čuli za ono što se zove međugorska ukazanja, koja su počela 1981. S druge strane, oni koji dolaze, otkrivaju nešto izvanredno. Prva stvar je ozračje, atmosfera mira i smirenja. Isto tako atmosfera unutarnjega mira, smirenja srca. Otkrivaju isto tako veliki prostor duboke duhovnosti. Ponovno otkrivaju ili otkrivaju po prvi put u svom životu smisao za sveto. U Međugorju susreću sakralno vrijeme i sakralni prostor. Sakralno znači pridržano na poseban način za Boga.
Obično se kaže da je Međugorje mjesto marijanskoga štovanja, i to je istina, no ako uđemo u dubinu, vidimo da je štovanje u Međugorju u bitnome kristocentrično, zato što je u središtu slavljenje euharistije, prenošenje Božje riječi, klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, gdje čovjek otkriva da je Presveti sakrament stvarna Isusova nazočnost u njegovu božanstvu i njegovu čovještvu. Neki otkrivaju molitvu krunice, koja je meditativna molitva o otajstvima naše vjere. I konačno, moleći križni put, ulaze u vazmeno otajstvo, što znači muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Zaključujem ovu panoramu najjačim naglaskom, a to je sakrament praštanja, osobna i personalizirana ispovijed.
S vjerskoga stajališta, Međugorje je vrlo plodna zemlja. U ovim godinama brojimo 610 redovničkih i svećeničkih zvanja potaknutih Međugorjem. Najveći broj je u Italiji, SAD-u i Njemačkoj. Znajući za krizu zvanja, napose u starim kršćanskim zemljama, kao u Zapadnoj Europi, vidimo da je to nešto novo i katkada potresno.
Ako brojimo podijeljene pričesti, jer je to jedini način da se ustanovi broj hodočasnika, naravno s prostorom za pogrješku, podijelilo se 37 milijuna pričesti, računajući od 1986. do 2016. Broj hodočasnika je još i veći jer svi ne pristupaju pričesti.
U procjeni situacije Međugorja treba razlikovati tri prostora.
Prvi je prostor župa koja postoji odavno, koja služi župljanima koji su tu, koji ovdje žive, i čiji je broj u 10 posljednjih godina porastao za tisuću ljudi koji su se nastanili ovdje, možda već i više. Ova župa, koja ima svoju povijest, koja je tridesetih godina prošloga stoljeća sagradila križ iznad Međugorja, prihvatila je današnji međugorski fenomen. U tu povijest župe spada i posebna, osobna povijest onih koje zovemo vidioci.
Drugi su krug, drugi prostor, hodočasnici. Kako sam rekao, do 2 500 000 godišnje. Taj broj ima tendenciju rasta. Jasno, to je ogroman izazov za svećenike koji služe na ovom mjestu. Taj fenomen je izazvao rast sadašnje infrastrukture koja mora odgovoriti na potrebe hodočasnika, a u to spada i ova dvorana, kapelica klanjanja, otvoreni prostor za mise na otvorenom. To su neki elementi koji su bili dodavani po potrebi zbog dolaska hodočasnika. S druge strane vidimo kako se razvija mjesto. Ima sve više i više hotela, restorana, trgovina, to me već podsjeća na mali Lourdes. Ne zna se da je Lourdes drugi hotelski grad u Francuskoj, poslije Pariza. Možda je to budućnost i Međugorja u odnosu na Sarajevo. Dakle, broj stanovnika je u porastu, a raste i kapacitet smještaja hodočasnika.
No vidimo i treći prostor. U Međugorju su se nastanile zajednice, udruge, socijalne i karitativne aktivnosti, mislimo da ih je tridesetak. Neki su međugorske inspiracije, ovdje su im korijeni. Ali ima i onih koji su došli iz drugih zemalja, koji su utemeljeni negdje drugdje, i nastanili su se ovdje kako bi živjeli to ozračje, taj međugorski fenomen.
Ovdje postoje i izvorne kreacije, napose spominjem djelo koje su stvorili oci franjevci, karitativnu ustanovu, Majčino selo. Vrijedi ga posjetiti ako vas to zanima, jer je riječ o praćenju života u raznim fazama, napose života u poteškoćama: siročad, mladi u poteškoćama, ovisnici o drogama, alkoholu i sličnom, hendikepirani. I to je izraz aktivne ljubavi koja je usko vezana uz kršćansku vjeru. Ima i jedno djelo koje se zove Kuća mira, koju su isto tako ustanovili oci franjevci, kuća za zatvorene duhovne vježbe u tišini. Kroz Kuću mira prošlo je već 1 200 skupina s više od 42 000 sudionika. Ta vrsta duhovnih vježbi, seminara, preobražava ljude iznutra.
Tu su i seminari – još jedna invencija međugorske župe. Seminari su godišnji, održavaju se jednom godišnje. Već 23 godine postoji jedan koji je otvoren za sve, već 21 godinu seminar samo za svećenike, to je izobražavanje svećenika, već 17 godina postoje seminari za bračne parove, a već 4 godine novi tip seminara za liječnike i medicinsko osoblje. Prošle se godine održao prvi seminar za život, za zaštitu ljudskoga života. Tu je i seminar za osobe s invaliditetom. Dakle – sve ovo pokazuje intenzitet kršćanskoga života ovdje, u Međugorju, i to je neka vrsta modela koji se može primijeniti i drugdje.
Ono što svetišta danas u svijetu nude takve je vrste da je papa Franjo problematiku svetišta s Kongregacije za kler prebacio na Kongregaciju za novu evangelizaciju. Tu ljudi primaju nešto što ne nalaze kod kuće. U mnogim našim starim kršćanskim zemljama individualna ispovijed više ne postoji. U mnogim zemljama nema klanjanja pred Presvetim, u mnogim zemljama se ne pozna križni put, ne moli se krunica. U francuskoj Bretanji jednom su mi rekli da se tamo zadnji put molio križni put prije trideset godina. Jasno je da takvo isušivanje duhovnoga i sakralnoga prostora izaziva sveopću krizu vjere.
A ovdje ljudi dolaze na izvor, ovdje taže svoju žeđ za svetim, žeđ za Bogom, žeđ za molitvom koju otkrivaju kao neposredan kontakt s Bogom. Rekao bih da Boga osjećaju i zahvaljujući Blaženoj Djevici Mariji.
U Međugorju se naglasak stavlja na Mariju kao Kraljicu Mira. Može se reći da to nije ništa novo jer širom svijeta postoje crkve koje su posvećene Kraljici Mira, no kad pogledamo svjetski kontekst našega života danas, vidimo ono što papa Franjo naziva trećim svjetskim ratom u dijelovima. To znači fragmentarno. Najokrutniji oblik, onaj koji najviše ranjava i uništava, jesu građanski ratovi. Vi koji živite na Balkanu nedavno ste proživjeli takav građanski rat. Ja sam proživio genocid u Ruandi. Sada vidite da se u Siriji na Bliskom istoku uništava zemlju najstarije kršćanske prisutnosti. Koriste se i kemijska oružja. To je naš današnji krajolik. I koliko je političkih sukoba u svakoj zemlji. Dakle, obraćanje Gospi Mira po mom je mišljenju bitno. Specifična je uloga Međugorja ovdje od najveće važnosti.
Vi biste, dragi prijatelji, trebali biti nositelji Radosne vijesti. Recite cijelom svijetu, eto, u Međugorju možemo opet naći svjetlo. Trebaju nam ta posebna mjesta svjetla u svijetu koji tone u mrak. Želim vam isto tako da se upišete na neki seminar ovdje, na neku temu, kako biste otkrili nešto što ne možete ni zamisliti. Hvala!
U drugom dijelu konferencije za medije, novinari su imali mogućnost postaviti pitanja posebnom izaslaniku.
Donosimo neka od njih.
Danuta Liese, Poljska: Je li moguće da neki svećenik iz Poljske bude stalno u službi hodočasnika u ovoj župi? Ne samo povremeno kao gost, nego stalno?
- Mislim da je na ocu provincijalu da vidi s provincijama u Poljskoj da pošalju stalnoga svećenika, kao što ima i drugih ovdje.
Sanja Pehar, Radio MIR Međugorje: Iz iskustva koje ste imali ovih dana, gdje vidite Međugorje u novoj evangelizaciji koju Crkva toliko naglašava?
- Mislim da Međugorje već predstavlja novu evangelizaciju. Brojke koje sam naveo to dokazuju. Isto tako, rastuća dinamika nazočnosti hodočasnika ovdje znači da i potrebe rastu.
Ivica Đuzel, HRT: Pronašao sam na internetu podatak da ste prošli tjedan već razgovarali s vidiocima, s ljudima koji su, da tako kažemo, imali taj bliski susret. Kakav su dojam ostavili na Vas?
- Točno je da kontakt s vidiocima spada u moje poslanje, ali ne u smislu dubinskog proučavanja, jer to spada na doktrinarnu komisiju koju predvodi kardinal Ruini. Vidioci su bili u Vatikanu i tamo ispričali svoju priču, svoja iskustva itd. S vidiocima koje sam ovdje susreo imao sam posve normalan, vrlo neposredan kontakt. Ne valja zaboraviti da to više nisu „momci i djevojke“, to više nisu djeca. Neki od njih su već i bake. Da bi se cijenilo njihovu ulogu, treba vidjeti i to da su uronjeni u normalan život, u obiteljski život, u profesionalan život, moraju skrbiti za život svoje djece i svojih unuka, i to ih, po njihovim brigama, čini bliskima svima nama. Neki su bolesni, drugi se brinu kako zaraditi za život itd. Normalan život, rekao bih. Oni su – tako kažu – imali povlasticu tih interioriziranih ukazanja. Nije moja uloga da se izjašnjavam o autentičnosti ili neautentičnosti ukazanja. Crkva se još nije izjasnila.
Ivan Ugrin, Slobodna Dalmacija: U jednoj je poruci ovdje Gospa rekla da je došla nastaviti djelo koje je započela u Fatimi…
- Možete čitati povijest priznatih ukazanja. Mogu spomenuti, na primjer, La Salette – polovica 17. stoljeća, Ruedu Bac, Lourdes, Fatimu, Banneux u Belgiji – godina dolaska Hitlera na vlast, ne zaboravite to, ali i Guadalupe u Južnoj Americi – kolonijalno osvajanje američkih indijanaca… U svim tim ukazanjima postoji zajednički nazivnik, Blažena Djevica Marija poziva na obraćenje, na odbacivanje grijeha, i pokazuje izazove svakoga razdoblja. Na kraju bih spomenuo i ukazanja u Kibehu. Živio sam 21 godinu u Ruandi i sudjelovao u radu liječničke komisije za ukazanja koja su počela godinu dana poslije Međugorja. Blažena je Djevica Marija već pokazala spektar genocida koji se dogodio 12 godina poslije. I to je bilo jedno upozorenje. Poruka je slična onome što se govori ovdje u Međugorju, poziv na obraćenje, na mir, i ta je ukazanja Crkva priznala. To su dakle sestrinska mjesta, rekao bih, po povijesnom kontekstu i po vremenskoj bliskosti, samo godinu dana razlike. Postojale su mnoge sumnje jesu li vidioci istiniti ili ne, izmišljaju li bajke itd. Neki su, uostalom, bili odbačeni. Pozivam vas, dakle, na strpljivost, što je složeniji problem, to više treba vremena da se dođe do doista valjanih zaključaka.
Paolo Brosio, Mediaset Mondadori: Vidio sam Vašu fotografiju na Brdu ukazanja pored Gospina kipa i to me duboko ganulo. U Italiji se čuje da je kardinal Ruini nakon tri i pol godine završio s radom komisije i utvrdio autentičnost prvih tjedana, prvih mjeseci ukazanja. Što mislite o tim zaključcima? Jeste li pročitali zaključke komisije?
- Nažalost nisam pročitao materijal te komisije jer nije bio objavljen. Po povratku u Vatikan mogao bih dobiti pristup, ili barem razgovarati s kardinalom Ruinijem, no zasada ne mogu ništa reći. Moje se poslanje sastoji ne samo u tome da ispitam osobe koje ovdje rade, koje su odgovorne ili nisu odgovorne za situaciju, nego i da posjetim hodočasnička mjesta. Zato sam se popeo tim ne baš laganim putem do Gospina kipa, koji zavrjeđuje da svi do njega dođu, samim time što kip tamo stoji, i tamo sam susreo skupinu hodočasnika, među ostalima i iz Poljske, pa sam im se obratio s nekoliko riječi o marijanskom štovanju. Tisak je, naravno, već rekao da sam odveo skupinu hodočasnika, no to nije istina.
Darko Pavičić, Večernji list: Kad govorite o zbivanjima u Međugorju, Vi govorite o ukazanjima, a ne o navodnim ukazanjima. Vjerujete li Vi da se ovdje doista radi o ukazanjima, odnosno o čemu ste razgovarali s mostarskim biskupom Ratkom Perićem koji u njih ne vjeruje, koji ih osporava?
- Suzdržavam se od davanja svojega suda, to je jasno, jer ne poznajem sve pojedinosti, ne poznajem golem posao koji je obavila Ruinijeva komisija. Ako govorim o ukazanjima, to je jednostavno zato što se ovdje koristi taj izraz. Ja to kažem pod navodnicima, no kad govorim, navodnike se ne vidi. I ja, kao i vi, očekujem konačan sud te komisije, i napose Pape koji će se izjasniti.
Ivan Pavković, Al Jazeera: Što Papa zapravo misli o Međugorju, o ukazanjima i o ovim plodovima o kojima govorite?
- To je jako dobro pitanje, no jasno je da ja ne znam što misli Papa. Nije mi rekao. Dakle, treba čekati, jer Papa sigurno razmatra sav istraženi materijal i obavljen posao, no mislim da će u njegovu sudu ulogu igrati i činjenica da je Međugorje tako važno mjesto u perspektivi nove evangelizacije. Mislim da i to može imati određenu težinu kod konačnog suda. Ne govorim o posljednjem sudu, nego o konačnom sudu.
Ines Grbić, LaudatoTV: U izjavi koju ste dali prije dolaska rekli ste da ćete svoju misiju morati obavljati u posve drugačijim uvjetima i na drugačiji način. Zanima me kakvi su to uvjeti i kakav način koji se razlikuje od Vašeg dosadašnjeg rada? Rekli ste da su ova Marijina ukazanja značajno drugačija od prijašnjih. Što je ovdje specifično drugačije?
- Sigurno ste primijetili, gospođo, specifičnost ukazanja koja imaju novi format, rekao bih, koji u prošlosti možda nije bio poznat u toj dimenziji. Najprije trajanje onoga što nazivamo međugorskim ukazanjima. To traje već 36 godina. Međugorski vidioci, to je kao što pjevamo u Predslovlju, „sine fine dicentes“, iako iz životopisa nekih svetaca poznajemo taj fenomen ukazanja cijeloga života. Druga specifičnost je njihov broj. Neki su zbrojili čak 47 000 individualnih ukazanja. Šestero vidjelaca imaju osobna ukazanja, što u vremenskom razmaku od 36 godina možda daje tu brojku, ne znam. Dalje, ova ukazanja nisu vezana za jedno mjesto. U LourdesuBlažena Djevica Marija uvijek se ukazivala u špilji. U Fatimi iznad hrasta koji je tamo rastao. Ovdje, prema onome što kažu vidioci, ukazanja slijede osobu. Kod kuće, na putu, u crkvi itd. To su specifičnosti koje otežavaju procjenu.
U nastavku poslušajte cijelu konferenciju:
