A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Iv 17,11b-19
“Gibanje je pri kraju sve brže” – kaže jedna latinska poslovica. Kad bacimo kamen s neke visine, on sve brže pada što je bliži zemlji. Veća prisutnost sile teže jače djeluje na njega i više ga privlači. Tako je i s Bogom. Što mu se čovjek više približi, to je težina grijeha sve manja, a milina Božje dobrote sve privlačnija. Tako duša koja radi na svom usavršavanju uživa dvije prednosti. S jedne strane težina grijeha ne drži je prikovanu uz zemlju, a s druge strane blizina Božja je vuče i privlači k sebi. Osim toga, što se Bogu više približimo, to ga više upoznajemo, te ga i više ljubimo. Poznato je da redovito ne možemo ljubiti stvari koje ne poznajemo, pa tako i čovjek koji je daleko od Boga ne može se uživjeti u njegovu dobrotu.
Kaže Isus u današnjem evanđelju: “Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta”. Uistinu, koliko se više odcijepimo od grijeha i udaljimo od duha ovoga svijeta, a Bogu priključimo, to veću radost osjećamo u svom životu i u Božjoj službi. Pitanje je kome ćemo pokloniti svoje srce – svijetu ili Bogu? Sveti mir i radost, ali i poticaj za napredovanje osjetit će onaj koji se Bogu potpuno preda. No, svjesni smo da od poroda do groba ljudskog traje duhovni rat, kako kaže i Sveto pismo: “Život je čovječji na zemlji ratovanje” (Job 7,1).
Uistinu, pokušajte nagovoriti alkoholičara da se odrekne vina i rakije, ili bludnika da ne trči za svojom strašću, ili lijenog čovjeka da radi i štedi; pokušajte i uvjerit ćete se u istinitost riječi Svetoga Pisma: “Lakše je podnositi pijesak, sol i grudu željeza, nego čovjeka nerazborita, luda i bezbožna” (Sir 22, 15). S jedne strane čovjek osjeća svu težinu ovoga rata, ali s druge strane postoji nepopustljivi zahtjev Božji da ispunimo ono što od nas traži.
U ovom duhovnom ratu dužan je čovjek, ako želi spasiti dušu, ostati vjeran Bogu i Njegovu zakonu; štoviše, žrtvovati i život ako treba. Je li Bog nepravedan, ili ne zna što radi, kada nas stavlja pred takve zahtjeve? Ne! Jer On nije samo strogi zakonodavac, nego je i mudar gospodar i dobar otac ljudima. On se pobrinuo da nam da toliko snage, koliko je potrebno, da možemo nositi svoj teret, izdržati u kušnjama života, i konačno iz te borbe izaći kao pobjednici. To je snaga Boga Duha Svetoga.
fra Ivan Ivanković|ofm.hr
