Jedno sam u životu naučio: da ni bogatstvo ni siromaštvo ništa ne moraju reći o čovjeku. Da je netko bogat, a netko siromašan, još ništa nam ne govori o njegovoj nutrini, o srcu, o tomu kakav je uistinu. Da i među jednima i među drugima ima različitih karaktera. Ako sudimo bogataša zato jer je bogat, možemo pogriješiti. Kao što možemo pogriješiti ako siromaštvo uzmemo kao vrlinu samu po sebi, odnosno, da činjenicu što je netko siromašan uzmemo kao činjenicu o duši tog čovjeka. Siromah može biti duša od čovjeka, svetac, može nositi svoj usud čista srca, ali može biti i onaj koji svoj problem vidi samo kao klasni i koji bi rado uklonio bogatog i zauzeo njegovo mjesto. I bogataš može biti duša od čovjeka, iako mnogi misle da je to teže nego kod siromaha ali varamo se. Nije lako siromahu svladati frustraciju neimaštine kao što se nije lako bogatašu othrvati oholosti i obijesti. Kaj god, reći će cinik, s kim bi se mijenjao? Sa siromahom ili bogatašem? I to je pitanje koje ne može biti plošno i tehničko. Ono je vrlo složeno. Ljudske sudbine se ne mogu kategorizirati. Ima nesretnih bogataša kao što ima sretnih siromaha. Ima ljudi koji robuju svom bogatstvu. Ima siromaha koji se osjećaju slobodnijima negoli Bill Gates. Bogatstvo i siromaštvo sami po sebi nisu ni izvor sreće ni nesreće, nego čovjekovo srce. Kad ćemo to uistinu shvatiti? Naravno, svaki čovjek prvo promisli: radije bih bio bogat nego siromašan. I ja bih radije bio bogat. Ali postoji ona izreka da moramo paziti što želimo jer bi nam se moglo ostvariti. Život nam donosi bremenite situacije, i sve što dobijemo ili zaradimo, nikada nije bez konzekvenci koje ne možemo predvidjeti.
Nedavno je buru u međumrežju izazvala tzv. „video-kolumna“ dizajnerice Borne Rajić, bivše supruge Luke Rajića, koja preko YouTubea iznosi svoja razmišljanja o životu i zdravlju. Pogledao sam i poslušao na preskoke desetak i pol minuta njezinog obraćanja „urbi et orbi“ pod nazivom „ljepota iz duše“. Opći dojam: samozadovoljna, dobrostojeća gospođa, odjevena čudnovato kao da se javlja sa seta „Ratova zvijezda“, općenito u kič ozračju, s kič-new age mislima prožvakanima iz literature o zdravlju, ljepoti i samo-pomoći, iznijela je nekoliko površnih teza o odnosu bogatstva i vjere, uvjerena, kako je njezino materijalno bogatstvo plod njezine pameti, ljepote, sposobnosti, znanja i posebne sreće. Mnogi kojima tako dobro ide, dođu do sličnih zaključaka, koji se pokažu trivijalnima i varljivima kad se provuku kroz iskustvo stvarnoga života. „Tražite i dobit ćete. Jer Bog sve što je stvorio je skladno, lijepo i u izobilju. Siromaštvo je odraz neznanja, a ne sudbine ili Božje volje. Promijenite obrasce i živite život u svoj njegovoj punini i ljepoti. Probudite se...“, poručuje nam gospođa Rajić na kraju svojeg video obraćanja. Upravo ova izjava da je siromaštvo odraz neznanja izazvala je, opravdano, burne reakcije. Pogotovo u našem hrvatskom kontekstu. Ta teza nije nova, ona potječe od zapadnjačkog neoliberalno-menadžerskog svjetonazora, uglavnom iz anglosaksonske protestantske kulture rada i profita, u kojoj se poduzetnička snalažljivost iznimno cijeni. Do jedne razine, taj aksiom može biti razumljiv u društvu gdje se cijene rad i kreativnost. No u neoliberalnom tržišnom konceptu sve više prevladava njegova darwinistička krajnost, odnosno selekcija jačih i beskrupuloznijih koji gutaju manje i slabije. U tim okolnostima menadžerska etika je evoluirala u etiku koju bih nazvao „shark“ etikom, logikom morskoga psa, i u tom kontekstu „shark“ gleda siromaštvo kao slabost, neznanje i nesposobnost. Postoje i bogataši kojima se sudbina nasmiješila pa nisu bogatstvo stekli ni tržišno-financijskim spekulacijama a ni krvavim radom nego su ga naslijedili i oplodili. Mnogi od njih podlegnu osjećaju samozadovoljstva i svemoći, to je poput psihologije čovjeka koji je preživio avionsku nesreću pa je stekao lažni dojam kako mu se ništa ne može dogoditi, i onda pogine u nekoj banalnoj, bizarnoj situaciji. Hoću reći, život je nepredvidljiv, tako da aksiom gospođe Rajić zvuči kao njegovo trivijaliziranje.
Ako je siromaštvo odraz neznanja kako onda objasniti činjenicu da su mnogi genijalni ljudi u povijesti, umjetnici, filozofi, pisci, znanstvenici, glazbenici bili vrlo siromašni, neki i bez sredstava za život? I jedan Nikola Tesla je umro u siromaštvu! Ako je siromaštvo odraz neznanja, što bi onda mogli reći milijuni djece rođene u selima centralne Afrike ili u indijskim slamovima, i milijuni ljudi koje je sudbina tako neshvatljivo pogodila da su rođeni u siromaštvu i gotovo osuđeni na njega do kraja života? Kako objasniti njihovo „neznanje“ ili nesposobnost da postanu bogati? Što može jedno dijete koje umire od gladi ne samo u Africi nego i puno bliže nama? Ne može ništa osim uzaludno očekivati da bogati i sretni poput gospođe Rajić prestanu mudrosloviti, nego da svoje bogatstvo i sreću upotrijebe kako bi pomogli onima najmanjima i najnesretnijima, koji traže a ne dobivaju, i koji ne poznaju život u skladu, ljepoti i izobilju.
Ako želite čitati više kolumni, kliknite OVDJE
