Katolička Crkva o njima ima, dakako, svoj stav koji je više puta iznosila i tumačila kroz razne dokumente, vodeći računa o potrebi zauzimanja stajališta glede njihova naučavanja i djelovanja koje se protivi katoličkom. Mi ćemo se u odgovoru na Vaše pitanje oslanjati prije svega na »Izjavu o masoneriji« i na tumačenje te izjave što ih je objavio Zbor za nauk vjere, jer za cjeloviti odgovor na Vaše pitanje nemamo mjesta.
U »Izjavi o masoneriji« koju su potpisali tadašnji pročelnik kardinal Joseph Ratzinger (danas papa Benedikt XVI) i tajnik nadbiskup Jerome Hamer 26. studenoga 1983. odgovara se na pitanje je li se promijenio stav i vrednovanje Crkve u odnosu na masoneriju, zbog činjenice da se masone (slobodne zidare) i njihov pokret »u novome Zakoniku kanonskoga prava ne spominje izričito kao što je to bilo u prethodnom Zakoniku« (onome iz 1917. godine).
Izjava odgovara da je stav Katoličke Crkve, bez obzira što se to udruženje i njemu slična ne spominje izričito zbog »redakcijskog kriterija« primijenjenog u novome zakoniku, ostao nepromijenjen, te doslovno piše: »I dalje nepromijenjen ostaje negativan sud Crkve glede masonskih udruženja, jer su se njihova načela uvijek smatrala nespojivima s naukom Crkve i stoga je upisivanje u njih i dalje zabranjeno. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima nalaze se u stanju teškoga grijeha i ne mogu pristupiti svetoj pričesti.«
U toj se izjavi ističe da mjesne crkvene vlasti nisu mjerodavne davati izjave o naravi masonskih udruženja kojima bi se eventualno derogiralo - to jest djelomično ukinulo - ono što je svojim izrijekom utvrdio Zbor za nauk vjere, i to nadovezujući se na svoju izjavu od 17. veljače 1981. Tu je izjavu odobrio papa Ivan Pavao II. primajući u audijenciju kardinala Ratzingera, te je naložio da se ona i objavi. Nakon godine dana, Zbor za nauk vjere objavio je dokument »Razmišljanja nakon godine dana od Izjave Zbora za nauk vjere o nespojivosti između kršćanske vjere i masonerije«.
U tim se »Razmišljanjima« najprije podsjeća na razlog objave »Razmišljanja«, tj. da nakon godine dana od izjave o masoneriji »može biti korisno kratko objasniti značenje toga dokumenta«. »Otkako je Crkva započela davati izjave glede masonerije, njezin negativni sud nadahnjivao se različitim razlozima, praktičnima i doktrinalnima. Ona nije prosuđivala masoneriju koja je odgovorna samo za subverzivno djelovanje prema njoj, već je od prvih papinskih dokumenata o tom pitanju, a osobito u enciklici 'Humanum genus' Lava XIII (20. travnja 1884), crkveno učiteljstvo u masoneriji prokazivalo filozofske ideje i moralna shvaćanja suprotna katoličkom nauku.« Papa Lav XIII. u spomenutoj enciklici napisao je da su te ideje bile prvotno sažete u »racionalističkom naturalizmu« koji je nadahnjivao masonske planove i djelovanje protiv Crkve. »Podsjetimo se da su kršćanstvo i masonerija u svojoj biti nespojivi, tako da upisati se u jedno znači odvojiti se od drugoga«, napisao je papa Lav XII. u pismu talijanskom narodu »Čuvari« (Custodi) 8. prosinca 1892.
Zbor za nauk vjere masonerijom se s doktrinarnog stajališta bavio i od 1970. do 1980, kada su neke biskupske konferencije postavile pitanja vezana uz povezivanje nekih katolika s predstavnicima nekih loža koji su za sebe izjavljivali da nisu protivni, dapače, da su čak skloni Crkvi. No, nakon dužega proučavanja, Zbor za nauk vjere ustvrdio je da može dati odgovor i potvrditi svoje uvjerenje o temeljnoj nespojivosti između načela masonerije i načela katoličke vjere te njezinih moralnih zahtjeva. Iz crkvene je tradicije i naučavanja, nastavlja Zbor za nauk vjere, jasno da moraju postojati i »nužne praktične posljedice koje vrijede za sve vjernike koji bi bili eventualno upisani u masoneriju«.
Neki masoni su tvrdili da ne nameću nikakva »načela« u smislu filozofskoga ili vjerskoga stajališta koje bi obvezivalo sve pripadnike, već da bez obzira na različite religije i svjetonazore okupljaju sve ljude dobre volje »na temelju humanističkih vrijednosti što ih svi mogu shvatiti i prihvatiti«. Prema tom tumačenju, s kojim se Crkva ne slaže, masonerija bi predstavljala »kohezijski element« za sve one koji vjeruju »u Arhitekta univerzuma« i koji osjećaju da ih vežu »one temeljne smjernice koje su definirane naprimjer u Deset Božjih zapovijedi«. Stoga masonerija nikoga ne bi udaljavala od njegove vjere, već naprotiv - predstavljala bi poticaj da joj bude još odaniji.
Ovdje nije moguće razglabati o svim povijesnim i filozofskim problemima koji se skrivaju iza takvih tvrdnja, no zasigurno nije potrebno isticati da Katolička Crkva radi upravo na tome: na suradnji svih ljudi dobre volje. No, pridružiti se masoneriji i učlaniti se u to društvo, upozorava Zbor za nauk vjere, znači ići daleko izvan te legitimne suradnje. Nadasve treba podsjetiti da se društvo »slobodnih zidara« i njihove moralne obveze predstavljaju kao progresivan sustav simbola koji zahtijeva krajnji napor. Rigidna disciplina koja vlada još pojačava težinu međudjelovanja između znakova i ideja.
Ozračje tajnovitosti, osim toga, za članove predstavlja rizik da postanu oruđa nekih strategija s kojima nisu upoznati, piše u »Razmišljanju«. Za katoličkoga kršćanina nije moguće biti član i masona i Katoličke Crkve, jer ne može živjeti svoj odnos s Bogom »na dva načina«. Stoga katolik ne smije biti mason, jer mu to zabranjuje Crkva i istodobno oni vjernici koji se učlanjuju u masonska udruženja upadaju u teški grijeh i ne mogu pristupiti pričesti, unatoč nekima koji su mislili da se nauk i stajalište Crkve prema masonima promijenio.
