Rođen je u Lisabonu, po rodu je Portugalac, ali je poznat kao Padovanac jer se u gradu Padovi najviše ističe njegova uspomena na apostolski rad i njegovo posljednje počivalište. U Katoličkoj Crkvi je njegovo štovanje vrlo rasprostranjeno te predstavlja religiozni fenomen. Potječe iz lisabonske obitelji, a na krštenju dobiva ime Ferdinand. S 20 godina ulazi u red kanonika sv. Augustina, te nakon dvije godine odlazi u samostan svetoga Križa u Coimbru. Tu se dao najviše radu i proučavanju Svetoga Pisma, Sv. Otaca te osobito sv. Augustina, te će za njega kao budućeg velikog propovjednika i crkvenoga naučitelja biti od velike važnosti. Kasnije stupa uz dopuštenje u franjevački red, te uzima ime Antun. Imao je neopisivu želju za mučeništvom, ali Bog je imao druge planove za njega.[1] Već je za života uživao veliko nasljedovanje i divljenje, tako da su mu svega nekoliko godina nakon smrti padovanci posvetili lijepu i jednostavnu crkvu u franjevačkome stilu, a koja je kasnije pretvorena u predivnu baziliku, pomalo istočnoga stila-a danas metu hodočasnika iz čitavoga svijeta. Naravno, zahvaljujući duhovnim čudesima, koja se u njoj često događaju po zagovoru ovoga sveca, Pavao VI. prozvao ju je bolnicom za dušu.
Dakle, kako smo rekli da je njegovo zadnje počivalište bilo u Padovi, tamo je i po brojnim čudesima bio jednostavno nazvan Svetac. Među njegovim zadaćama bila je da širokim i dubokim naukom, natopljenim nadasve Svetim Pismom, uzdrmava labilne umne tvorevine krivovjeraca, osobito albigenza, koji su svojim krivovjerjem bili okružili jug Francuske. U jednom je drugome gradu postavio na izazov krivovjercima dovevši izgladnjelu mazgu, koja se poklonila pred posvećenom hostijom, zanemarivši tako zamaman miris hrane, koju su joj istovremeno bili ponudili. Za vrijeme razdoblja što ga je proboravio u Francuskoj, brat Antonio imenovan je „čuvarem milostinje“ te je u tom svojstvu sudjelovao na kapitalu održanu u Arlesu, kada mu se prema predaji ukazao sveti Franjo. Posebno su poznate njegove korizmene propovijedi koje je održavao u Padovi nekoliko mjeseci pred smrt, a one su urodile brojnim ispovijedima i obraćenjima. Kada ga je Gospodin već pozivao k Sebi, uzdahnuo je prošaptavši: „Vidim svojega Gospodina!“ Bio je to 13. lipnja, a imao je svega trideset i šest godina. A prema predaji, u tome su trenutku padovanska djeca, a da ih nitko nije obavijestio izašla iz svojih kuća i stala vikati: „Umro je Svetac, umro je sveti Antun.“ Samo godinu dana poslije njegove smrti, glas o tolikim čudesima naveo je papu Grgura IX. skratiti postupak kanonizacije i proglasiti ga svetim. Upravo su njegova čudotvorstva dugo vremena bacala u drugi plan njegovu učenost i poznavanje Crkvenoga nauka, ali je Crkva ispravila tu nepravdu proglasivši ga 1946. godine Crkvenim naučiteljem. Njegovo ime je grčkoga podrijetla, a znači rođen prije.[2] Zaštitnik je djece, bolesne djece, siročadi, zatvorenika, brodolomaca, trudnica, nerotkinja, a također je zaštitnik Portugala i Brazila.
Na samome početku kod ikonografskoga opisivanja možemo prvo smjestiti sliku u određeno razbolje. Kao prvo, na slici vidimo da su vrlo istaknute crte slike, na primjer crte likova, stvari, krajolika i slično. Po tome što je slika izražajna, istaknuta jasnim crtama te ima svoju oštrinu možemo zaključiti da je to renesansno razdoblje. Slika je vrlo uočljiva i lako se zapažaju atributi stvari i likova. Kao predikonografski opis treba reći što na slici zapažamo, odnosno uočavamo i o čemu se tu radi, kako bi mogli nastaviti dalje s ikonografskim opisom. Na slici vidimo odrasloga muškarca s redovničkim odijelom gdje drži maleno dijete zajedno s ljiljanima. Te se ova slika čini vrlo miroljubiva i blaga. Tako da možemo reći da se ovdje radi o nekakvom također i događaju. Ali pošto nam je svima vrlo poznata i lako za zaključiti, ovo je slika sv. Antuna Padovanskom s djetetom u naručju što i jest tema ovoga opisivanja.
Na slici vidimo da oba lika oko glave imaju aureolu, a ona je na ovoj slici sa svojom popunjenošću primjer romaničke plošnosti.[3] Sama aureola označava simbol svetosti, svetokrug koji se nalazi oko svečeve glave. Ona sugestivno izražava likovne tendencije, duhovna usmjerenja te životnu orijentaciju pojedinih epoha. Dalje možemo primijetiti atribute odjeće koji opisuju ova dva lika. Kod svetoga Antuna vidimo smeđu odjeću, a odjeća se na slici vidi da je franjevačka, jedna vrsta pokorničkoga odijela. To upravo i jest tako, jer je Antun i stupio u franjevački red koji se ističe ovakvim habitom, odijelom. Također na odijelu vidimo kako je Antun opasan pojasom, odnosno bijelom kordom. Ona na sebi izdvaja 3 čvora to jest tri zavjeta opsluživanja i isticanje karizme franjevačkoga reda. Zavjeti čistoće, poslušnosti i siromaštva koji označavaju život u bratstvu franjevačkoga reda sv. Franje. Kod malenoga djeteta odnosno Isusa vidimo bijelu odjeću, koja označava čistoću, poniznost, svetost. Te možemo još vidjeti kako maleno dijete Isus drži ispružene ruke koje jasno pokazuju da žele obuhvatiti i zagrliti nekoga. Biti u naručju. Sigurnost naručja je znak stabilnosti i budućnosti, ali isto tako i oslonca. Odatle proizlazi i utjeha kada je teško. A zagrliti i stisnuti ga uza sebe znači isto tako i koliko nam je stalo do Boga. U lijevoj ruci Antun drži ljiljane koji ga inače i opisuju, a ljiljan je simbol kreposti odnosno simbol čistoće.[4] U desnoj ruci drži dijete, dijete Isusa, pomalo kako se to i vidi na slici, prigrljeno.
Ovaj prizor djeteta u naručju svetoga Antuna dolazi od susreta jednoga građanina koji mu je podario sobicu da u njoj može razmatrati i proučavati znanost, te je on cijelu noć probdio u molitvi. A građanin kako bi iz radoznalosti vidio Antuna dali je sve u redu, kroz prozor uviđa ovaj čudesan prizor držanja Isusa u naručju. Djetešce javlja Antunu da je on Isus. Kada je Antun opazio da ga je građanin vidio, zabrani mu govoriti o tome. No, građanin poslije svečeve smrti razglasi ovo viđenje maloga Isusa, kako se sada obično i slika sveti Antun. U lijevome kutu možemo razaznati jednu kao tvrđavu, odnosno baziliku. To i jest upravo današnja bazilika svetoga Antuna u Padovi u Italiji. Danas tamo imamo brojna hodočašća na svečev grob, viđenje relikvije jezika (koji označava kako je bio žarki propovjednik) kojega možemo vidjeti u bazilici. Tako da nam je do danas štovanje ovoga sveca doista pravi religiozni fenomen, kojega i nazivaju svecem čitavoga svijeta, posrednikom za izgubljene stvari, žarkim protivnikom krivoga nauka, zaštitnikom djece, štovateljem euharistije.[5]
Sveti Ante je svetac, uistinu, čitavoga svijeta. Svugdje je on domaćin, a da nijednoga domaćina nije ni u čemu ugrozio. Nema katoličke zemlje, pokrajine, biskupije ili župe gdje on nije domaćin, bez obzira jeli on zaštitnik države, biskupije, pokrajine ili župe. On je uvijek tu. On nije ljubomoran i pored njega su tu svi drugi zaštitnici i zaštitnice i zagovornici i zagovornice, ali i on je s njima uvijek tu. On ne umanjuje ničije ime niti slavu, ali bez njega nema nijednoga mjesta na ovome bijelome katoličkome i ne samo katoličkome svijetu.[6] Zato je i dobio ovaj lijepi i jedinstveni epitet – svetac čitavoga svijeta i svih vremena, a to znači pravi „katolikein“ za sva vremena i sve jezike, puke i narode. Svaka zemlja-država ima svoga patrona-zaštitnika, kao i svaka biskupija i župa, ali naš sveti Ante je uvijek s njima i sa svakim se slavi. To je ipak posebnost.
