Većina je tih događaja „isparila“, ali ono što je ostalo u trajnom sjećanju su dvije ljeskove šibe. Sad, kad ih se sjetim, nazivam ih „stražarice“. Na kuhinjskom ormaru, tako da se vide, ležale su kao opomena. Zanimljivo mi je da na njima nije nikad bilo prašine ili paučine. Ni dan-danas ne znam jesu li namjerno bile postavljene tako da se vide i opominju, ili je to bila samo slučajnost koju sam ja kao dijete i te kako uočavao. Bile su za me opomena: kad prevršim mjeru, u rukama roditelja vrlo lako mogu početi fijukati zrakom i naći odredište na stražnjici. Jednoga dana posjetio sam svog prijatelja iz razreda i ostao nemalo iznenađen opazivši na zidu njegovog dnevnog boravka dvije samurajske sablje. Čovječe, mislio sam, kad on napravi neku glupost, ode glava!
Moji dragimama i tata!
Tek kasnije, kad se moj prijatelj usu- đivao raditi stvari koje su bile mnogo više od dječjih gluposti, shvatio sam da su sablje bile samo uspomena na putovanje njegovih roditelja, a neopomena i stvarna prijetnja poput „mojih“ ljeskovih šiba. Nije puno prošlo od tih događaja, samo nekih tridesetak godina, a postalo je nezamislivo da roditelj kao odgojnu mjeru upotrijebi šibu. Pitam se kako je to moguće, a zapravo je vrlo lako: Dozvoli djetetu da tebi i drugima „skače po glavi“, dozvoli mu da govori što hoće, da radi što hoće, da gleda TV dokle i koliko hoće, da igra igrice po cijele dane i noći, da ne radi ništa, da ne odgovara za ništa, da se ne ustane kada nema dovoljno stolica za sve prisutne i ne pozdravlja s poštovanjem starije od sebe, da živi doma kao u hotelu, da mu kupiš što god hoće, da jede što i kad hoće i po mogućnosti da trčiš sa žlicom za njim, da ne poštuje autoritet učitelja… i zaista, čestitam, odgojio si terorista koji maltretira sve i svakoga oko sebe, a ti budi ponosan jer si održao riječ koju si zadao sam sebi i nisi udario dijete po stražnjici kada je svojim ponašanjem upravo željelo da to učiniš, jer je samo ispitivalo granice. S odmakom od tridesetak godina, s punom odgovornošću i potpunom iskrenošću pred svima vama, čitateljima Glasnika mira, izjavljujem da nikada nisam dobio batina od mojih mame i tate: šiba ili njihova ruka na mojoj stražnjici bili su samo razgovor, jezik koji sam ja tada kao dijete jedino mogao razumjeti. Pa što, bih li trebao zamjeriti tati što mi je „isprašio tur“ kad sam se u prodavaonici valjao po podu jer mi nije kupio što sam želio, ili kad sam kamenom pogodio prabaku u glavu, ili kad sam kamenom djedu razbio staklo na ulaznim vratima kuće, usred ličke zime, ili kad mi je prva psovka pred tatom izišla na usta, ili kad sam uništavao školski inventar… Da tada nije „porazgovarao“ sa mnom, ja bih bio mislio da je to normalno i da to treba ponoviti. Nevjerojatno, ali zatekao sam se u situacijama kad su neki roditelji uživali kako im dijete psuje, svi su sesmijali; ili kako je tata s ponosom prepričavao kako mu dijete gleda „gole babe“. Strašno!
Moji blaženimama i tata!
Djeca nisu bogovi, a često se roditelji odnose prema njima upravo tako. I sve te udruge koje se navodno bore za prava djeteta reći će povodom moga primjera da su me roditelji krivo odgajali… a da me je moja majka željela pobaciti, sve bi joj takve udruge dale to za pravo i pomogle joj da to učini. Koje licemjerstvo! Zar je udarac po stražnjici zlodjelo veće od ubojstva!?
Gdje mi to živimo?
Da danas moram birati, radije bih odabrao sto udaraca po stražnjici od onoga za koga znam da me voli, nego „poljupce“ onih kojima ne značim ništa! U mladosti sve ono nevaljalo što sam želio učiniti zbog sebe ili druš- tva u kojem sam se želio dokazati povlačilo bi posljedice za sobom; znao sam, napravim li nešto krivo, za to dobivam kaznu. Ma koja policija, koji zatvor, pedagozi, pa tko se njih boji, ja sam se bojao 120 kilograma sirove ličke snage moga tate!
Moji sveti mama i tata!
Samo Bog zna od čega me je takav odgoj sačuvao! Upravo ovih dana naletjeh na Siraha pa rekoh, Sirače, što ti kažeš o odgoju djece? Savij mu šiju dok je mlad I nagnječi mu rebra dok je malen, Da ti ne bude buntovan i neposlušan I ne ožalosti te duboko. (Sirah 30, 12) Razmišljam... pa tko to može napraviti svome djetetu!? Da, nitko normalan to ne može i ne će napraviti, ali ti, Sirače, o tome ni ne govoriš; ti govoriš o osjećajima, govoriš o tome kako par djetetovih suza ne smije utjecati na to da mu ne dajemo kazne ili ograničenja. Ili da popustimo pred svim njegovim zahtjevima, ili ako se dere, da mu ispunimo sve želje, iako su one u suprotnosti sa zdravim razumom? Govoriš nam da, iako je to naše dijete, ono nije iznad druge djece, i da se svemir ne okreće oko njega jer je nešto posebno. Tražiš od nas da budemo postojani i da odgojimo poslušnu i razumnu djecu. Vrijeme je roditelji, probudimo se, uzmimo krunicu u ruke i promišljajmo događaje oko nas!
