Uperih pogled ka obližnjem ogledalu. Oronulo lice nekog starca začuđeno me gleda. Čelo naborano od mnogih briga, poput nekih brazda duboko utkanih u vanjštinu, kao ona polja prokopana naših ravnica. Gdje su mi djeca, drhtavim glasom tražim odgovore od te starice koju po očima sada ipak prepoznajem svojom. Mužu moj, ona će, nema ih već jako dugo, dugo. Psovka mi prijeđe preko usta, a bol snažnija od ikoje boli propara mi neraspadljivu dušu. Misli huče. Misli spoznaje kako sam promašio vlastiti život.
Kako li su ljudi čudna bića. Za tolikim stvarima žude, a onda kada ih dobiju, onda žude za onima koje još ne posjeduju. Onda pak kada i te stvari stave u svoje vlasništvo, iznova žude za onima koje njihove nisu. Začarani krug ustvari duboke nesretnosti se nastavlja. Što dublje kopaš shvaćaš da možeš još koji metar niže. Naposlijetku, nakon nekoga vremena više ne znaš kako izaći iz tih rupa u koje smo sami upali radi vlastite pohlepe.
Ljudi mnogo jure. Puno rade da bi puno zarađivali. Pa kupe skupocjeni automobil. Ali, od skupocjenog automobila uvijek postoji skupocjeniji. Uvijek postoji neki ljepši. Glad za imanjem te toliko obuzme da postane tvoj habitus, ti liježeš u krevet i budiš se s mišlju što ćeš si novoga kupiti. Umjesto da ti posjeduješ stvari, stvari uskoro posjeduju tebe. Zaboravljaš na svoje prijatelje, jer moraš zarađivati, zar ne? Pa pronalaziš lažne prijatelje palih svjetova koji isto imaju za boga – boga raspadljivog novca.
Za djecu nemaš vremena, jerbo ti moraš zarađivati da bi mogao priuštiti svojoj djeci sve, jel’ da? Onda dođe vrijeme kada više djeca ne prepoznaju svoga oca i majku, a majka i otac odavna ne poznaju svoju vlastitu djecu. Luđače jedan, važnije od svega novca ovoga svijeta je pronaći vrijeme za svoju djecu, biti im otac/majka, biti tu za njih i uz njih. Uzalud ti sve, najnoviji gadgeti, robne markice kojima kupuješ ljubav. Otkrit ću ti tajnu. Ljubav se ne može kupiti. Ona nije proizvedena da bi se mogla kupiti. Ljubav nije stroj da ga možeš napraviti. Ljubav ti je potpuno davanje. Ljubav ne postavlja uvjete. Ona ti se rodi kada dođe vrijeme za nju. Kao kada sjeme padne na plodno tlo i kada sunce miluje tu njivu, a kiša ju natapa. Tada se rađa novi život. Tako ti je i s ljubavi djece. Djeca osjećaju da su prevarena i zato su nesretna. Ne trebaju im nove igračke, ni najnoviji proizvodi. Treba im tata i mama.
Poznajem ljude koji misle da su vrlo ozbiljni i odrasli. Odgovorni. Pa isto, po cijeli dan rade. Svoje vrijeme posvećuju poslu, napretku i karijeri. Dogodi se otuđenje. Jednog supružnika od drugog. Dogodi se razlaz. Ljudi su čudna bića. Tako su pametni i mudri, a ne znaju da samo onaj cvijet kojeg sam zalijevaš i o kojem se s ljubavlju brineš – donijet će ti prekrasne mirise, predivne pupoljke, dane mnogih radosti. Ljudi si nabave divne cvjetove. Postave ih na neka mjesta. I puste. Uskoro na njih zaborave. I onda se čude kako su ti cvjetovi uvenuli. Tako ti mudri i ozbiljni ljudi ustvari pokažu koliko su površni i neozbiljni.
Ja ne želim tako živjeti. Želim biti svjestan trenutka. Dana kojeg danas proživljavam. Samo danas i nikada više u svom životu. Samo večeras ja dišem ovu večer devetnaestog dana studenog 2015. godine i evo, već za desetak minuta ovaj dan se nikada više u mojem životu neće ponoviti. Želim slušati svoje kćeri kada mi govore. Želim za njih uvijek imati vremena. Želim biti tu uz svoju voljenu. Želim da su mi oni na prvom mjestu. Želim njih gledati kako su sretne, tako da bih i ja mogao biti sretan. Želim ulaziti u svoje razrede drevne mi sušačke ljepotice i da mi srce užurbano kuca. Želim gledati te svoje učenike i biti im prijatelj, biti tu za njih. Zajedno s njima plakati, zajedno se radovati. Želim u svakom čovjeku pokušati tražiti ono dobro, jer, shvaćate li… tako malo vremena imamo, tako malo vremena smo tu. Želim ostaviti svojoj djeci ljepši grad, ljepšu Domovinu. Želim proživljavati svaki trenutak vlastita života: s obitelji, skautima, u školi, na treningu, u ovome ili onome što radim. Želim davati sve od sebe. Jer sam duboko svjestan, svako površno davanje daje površne rezultate. Želim biti spreman sutra izgubiti svoj život da bih ga zadobio u nebeskom Jeruzalemu.
Želim ovaj život proživjeti u vjernosti onome od kojega zavisi moje spasenje. Jerbo, mudrije mi je ugađati Bogu, nego li ljudima. Ovdje biti uronjen u onaj početak koji se tako ima nastaviti u onoj vječnosti.
Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.
