Ondje nema šarenih i glasnih multimedija, nema ljubavnih veza niti ukusne hrane i umjetnosti. Kažu da ćemo samo promatrati Boga – vječno. Vječno klanjanje i ništa više. To ne zvuči dovoljno motivirajuće. Čini se kao da pakao nudi isto to, samo bolno – bolnu dosadu. A ljudima treba dobra motivacija… to je tako. Zato svašta kažu i u svašta povjeruju. Raj je dosadan. Gledati je u Boga dosadno.
A ja sam danas stajala i gledala u oblake. Barem pola sata. Bili su jako lijepi. Duša mi se topila, oči zasuzile nekoliko puta, dah mi se usporio. Bili su lijepi – eto. Ne mogu ih ni opisati. Voljela bih da se nisam morala odvojiti od prizora. Jer – gledala sam u sebe. Gledala sam u sebe onako kako je u tome trenutku na mene gledalo Nebo. Taj osjećaj pripadanja bio je konstantan, nije blijedio s vremenom, kao što sa svime biva na zemlji. I nakon pola sata, osjećala sam se kao i kad sam slučajno podigla pogled prema oblacima. Jednom sam tako provela čitavo poslijepodne sjedeći na morskoj obali i gledajući u more. Potpuno sam pocrvenjela od sunca… Svugdje gdje idem malo zakasnim – jer stajem pomirisati cvijeće. Ne mogu se odvojiti od takvih i sličnih jednostavnosti u svoj kompliciranosti same sebe.
Knjiga, lijeskanje jezera, kava, molitva, prijatelj, nezaslužen osmijeh… Kraljevstvo je među nama. Sada i ovdje. Tada i ondje. A kažu da će u Raju biti dosadno. Ako svoj zemaljski raj presele u Nebo… i hoće.
