Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu… (usp. Mk 10,21). Isus među nas donosi zakon ljubavi i ta ljubav mora biti očitovana osobito mlađim naraštajima koji kao suha spužva žeđaju za ljubljenošću. Kako ta ljubav preko Crkve može doći do srdaca mladih, suvremenome je svijetu najbolje očitovao blagopokojni papa Ivan Pavao II. Njegove visoke godine nisu bile zaprjeka nego, dapače, preporuka mladima kako se ljubav ne omeđuje godinama. Mladi su ga voljeli jer su se osjećali voljenima.
U anketi među mladima bijaše postavljeno pitanje: „Kakve vam se želje bude kad vidite Ivana Pavla II.?“ Jedan je mladić odgovorio: „Budi mi se želja da ga zagrlim i kažem, samo naprijed, generacijo moja“. Papin nam primjer svima otvara oči kako se samo s ljubavlju možemo približiti onima koje želimo imati kao nadu i budućnost Crkve i svijeta. Stoga crkveni pastiri i vjeroučitelji samo od sadržaja uokvirena ljubavlju mogu očekivati plodove. Treba umaći uhodanim obrascima po kojima mlade neprestano uspoređujemo s prethodnim naraštajima i svojim vremenom. Nemojmo od mladih praviti preslik svoga vremena, nego im u otvorenosti čitanja znakova sadašnjega trenutka znajmo ponuditi viziju koja je u njihovo vrijeme ostvariva. Mladi vole Crkvu koja je puna ljubavi, dosljedna, otvorena, strpljiva i osjetljiva na društvena gibanja.
Mladi traže odgovore i treba im ih ponuditi, ali ne treba se osjećati posramljenim ako nemamo odgovore na sva pitanja. Pastir Crkve ne mora sve znati, ali mora svakoga i bez razlike ljubiti. Crkva ne smije zauzeti poziciju glavnoga kritičara mladih, što ponekad čini, nego treba biti prva koja će mladima, ma kakvi bili, otvoriti vrata i pomoći im da dođu do: „Idi i ne griješi više…“. Ništa se ne će promijeniti potrošenim parolama koje često čujemo od naših pastira, da su mladi naša nada, naša budućnost, naša prilika, a istodobno zabijamo glavu u pijesak pred njihovim potrebama, koje su i njih u brzini društvenih promjena zatekle. Mladi su nada Crkve i treba im pružiti priliku uz riječi: Ne boj se, ti to možeš! sljedbenike kaže: “Pođite za mnom”. Taj ključ treba primijeniti u svim prilikama odnosa prema mladima. Previše ima upućivanja, savjetovanja, uputa, kritika, a sve je manje suputnika koji su spremni biti dio sudbine onih kojima želimo prenijeti određene vrjednote, napose kršćanske. Mladi ne trebaju samo smjerokaze, nego i one koji će ići pred njima i s njima te im tako svojim osobnim svjedočanstvom i iskustvom pomoći tražiti izvor i osmisliti cilj. Drugima, to je barem nepobitno, svjedočanstvom najviše darujemo.
U ovom kontekstu treba ukazati i na lošu naviku da se o mladima mnogo priča, ali se s njima malo razgovora. Njih treba čuti i osluhnuti njihove potrebe i strepnje. Za njih treba imati vremena, i to baš u vrijeme kad se često čuje uzrečica „nemam vremena“. Znati mlade slušati pretpostavka je za znati im dati i dobar savjet da ga čuju i pokušavaju izvršiti. Mladima se u određenim situacijama više poručuje s onim što prešutimo, nego s onim što reknemo. Biti suputnik znači s njima proživljavati naše vrijeme, hrabriti ih na putu i stavljati ih pred ljestvicu dostižnih izazova te im nuditi uzore koje je teško prepoznati u liberalno-kapitalističkome društvu. Često čujemo kako mladi „žive u oblacima“. To po sebi nije nedostatak nego vrlina koja se može u procesu zrenja preoblikovati u ostvarive životne ideale. Mladima ne treba ubijati snove, već im pomagati da pokoji san ostvare i uz našu pomoć.
