Umor koji je opterećen manjkom ljubavi prema drugima i potisnutim osjećajima da smo ljubljeni od Boga, umor koji kao nezaobilazan i tihi ubojica tijela nastoji pokoriti duh podrezujući mu krila da ga što više prikuje, zarobi i zamuti pogled prema nebeskim visinama. Umor je kao takav sve više dio naše svakodnevice čija stvarnost često pritišće svaku nadu i pozitivnu misao uza zid pred kojim nemoćni i malaksali ostajemo bez zraka, bez ikakve volje i elana da nešto mijenjamo. Umor,umor i samo umor,koji nam pruža život lišen ljubavi. Ne one naše često sebične ljubavi koju nosimo u sebi, već one Božje ljubavi, a najdublji i trajni odmor znamo da pruža upravo ta LJUBAV.
Kad čovjek boravi u toj ljubavi, sposoban je nadvladati i najteže poteškoće, kad boravi i živi izvan nje počinje prema svemu osjećati otpor a smisao života mu se gubi u sivilu svakodnevne rutine. Umara nas posao koji ne volimo, ili ako ga volimo pak nemamo volje za njega, umaraju nas čak ljudi koje izbjegavamo a isto tako umaraju nas osobe do kojih nam je stalo ili jednostavno nas umara već samo njihovo postojanje. Isto je i sa molitvom, ako nije pokrivena Božjom ljubavlju pretvara se u umor pa i nju počinjemo izbjegavati. Na kraju smo umorni od svega i sviju,misleći kako naporima nemožemo stati na kraj.
Prvo moramo sebi priznati da naše snage nisu dovoljne da izdržimo sve te napore. Mislimo da možemo sve sami ali sami sebi podmećemo nogu radeći na taj način. Koliko puta prođe dan a da nijednom nismo osvijestili činjenicu da smo dijelo Stvoritelja i da On još uvijek stvara i ne poznaje umora. Koliko puta smo začepili dotok srca zemaljskim smećem, zaustavili vlastito srce da kuca i raste u ljubavi prema Bogu i time onemogućili dotok ljubavi za molitvu i snagu za svakodnevne obaveze. Božja ljubav ne čeka naš popravak da nas onda ljubi, nego nas ljubi da se možemo popraviti.
A mi tako često neznamo "iskoristiti"tu ljubav, primiti blagoslove s neba, pomoć naših anđela niti zatražiti od Dobroga Oca onu stvarateljsku snagu bez koje ovaj život ne bi mogao funkcionirati. Što onda učiniti ili još bolje što možemo uvijek iznova činiti kad se umor otme kontroli?
Onaj tren kada kada padneš i ne možeš više ustati, jednostavno prihvati to tako kako jest, zatim u smirenosti svoga srca predaj sebe u Njegove ruke i reci Mu "BOŽE,JA NEMAM VIŠE SNAGE USTATI,TI ME SADA IZNOVA STVORI,OBNOVI,DAHNI U MENE I OŽIVI SVE ŠTO JE KLONULO"
Da,Bog te može ponovno stvoriti, Njegovo djelo stvaranja kod tebe još nije do kraja izvršeno. Samo mu pruži priliku,zavapi Njemu a ne svijetu. Svijet je taj koji te srušio, Bog je taj koji će te dići uvijek, On je sila nad svijetom i cijelim svemirom. On je silan Bog. Samo On može usmjeriti prema tebi tu stvarateljsku snagu, okružiti te silom koja će te tjerati naprijed i zaodjenuti čvrstim uvjerenjem "moj Bog može sve,od Njega primam snagu", samo Bog može poslati u svakoj kompliciranoj situaciji tisuće anđela da odmrse sve konope koji te drže prikovanima na zemlji i uzdignuti te na krilima prema slobodi. Prema slobodi u kojoj te samo Bog može iznova stvarati, prema istini da možeš sve u Onome koji te jača.
BOŽE,IZNOVA NAS STVORI !!!
