„Draga djeco! Večeras vam želim reći da u danima ove devetnice molite za izljev Duha Svetoga na svoje obitelji i na svoju župu. Molite, ne ćete se pokajati. Bog će vam dati darove kojima ćete ga slaviti do kraja svoga ovozemnog života. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!“ (2. lipnja 1984.)
„Djeco, djeco“, viče fra Petar, „dođite, evo bombonijera, vi to volite!“ A djeca kao djeca, navalili, dok nekako u isto vrijeme supruga i ja govorimo: „Dobro je, dosta, uzeli ste već svatko po dvije, ne ćete valjda sve pojesti?“ „Samo neka jedu“, ne da se fra Petar, „ja imam šećer, a bombonijera mami…“ Doslovno u nekoliko trenutaka od bombonijere „na dva kata“ ostala je samo prazna kutija i moj i ženin upitan pogled: Pa kako su mogli sve smazati u sekundi?
Na povratku kući uz prigodnu lekciju bontona pitamo ih naglas: „Pa zar vam nije bilo neugodno pojesti čitavu bombonijeru?“ A Magdalena će kao iz topa: „Pa tata, rekao je fra Petar da ima šećer, mi smo samo željeli napraviti dobro djelo!“
Gospa pred nas stavlja „bombone“: misa, ispovijed, klanjanje, molitva, čitanje Biblije, post… dođite i kušajte kako je dobar Gospodin, a mi se nećkamo. Ustručavamo se, baš smo na dijeti, a milosti odlaze u nepovrat. Umjesto da iz Gospinih ruku uzmemo sve što pred nas stavlja, nama ne paše, nama je bolje ono uvozno, nama ne odgovara ono što su konzumirali naši preci, mi pratimo modu, pa i onu vjersku. Pri takvom životu nije ni čudo da toliko ljudi otpada od vjere, da je toliko razorenih brakova, da je toliko djece i odraslih zarobljeno kockom, kladionicama,
igricama, drogama, raznoraznim vježbama za meditaciju i sklad tijela… Ono malo godišnjeg odmora potrošimo na more, a i s mora se vratimo umorni. To je zato što ni more ne paše kada ništa ne štima. Pa ne može more vratiti mir u srca roditelja i djece!
Razmišljam o onoj poznatoj priči iz Druge knjige o Kraljevima kada aramski vojskovođa Naaman odlazi k proroku Elizeju da ga ozdravi jer bijaše gubav. Prorok mu govori: Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i ozdravit ćeš. A on ljutit: - Pa zar nema boljih rijeka u mom kraju, a ne da se kupam u Jordanu? Sluge, očito mudrije od njega, stanu ga nagovarati: - Pa da ti je nešto teže rekao, zar ne bi učinio? Idi, okupaj se! Ode on, okupa se i postade čist od svoje bolesti…
Gospa već trideset i četiri godine neprestano ponavlja: molite, molite, molite, ali mi ne slušamo, bolje reći ne vjerujemo Gospi. Pa da samo počnemo činiti što nam Gospa savjetuje, već bismo odavno bili čisti i ozdravljeni od svojih bolesti! Znam ljude koji bi platili tisuće eura samo da im se vrati mir u obitelj, ali kad im kažeš da Bogu ne trebaju njihovi novci, nego neka zajedno počnu moliti i da će tek tada biti sve u redu, jednostavno to ne žele ni čuti, ne vjeruju. Nisu spoznali snagu molitve, a ne žele ni pokušati. Zato samo oni koji su zahvalnim srcem prihvatili „Gospine
bombone“ i koji ih jedu usprkos začuđenim pogledima svijeta (kao na primjer: Pa kad će se već nasititi, pa kako mogu svaki dan na misu, svaki dan na krunicu?) znaju da je u ovim vrućim ljetnim danima Međugorje kupka i osvježenje za dušu!
