Roditeljima često ni to nije dosta nego moraju u izvanškolsko vrijeme još na neku ili više dodatnih pouka i školovanja: u glazbi ili neki drugi strani jezik, ili balet, ili druge tečajeve usavršavanja. Gotovo da i nema slobodnog vremena u kojem bi bila doma i igrala se. Kao da je cilj: što više toga naučiti za život, koji možda i neopazice izmiče iz takva ritma svakodnevnih obveza. Kad netko pokazuje nadarenost u nekom glazbenom instrumentu, odmah se njegovo slobodno vrijeme prilagođava tome kako bi se posve usavršio i postao slavan. Kad netko pokaže sposobnosti pjevanja, već ga roditelji vide na estradi i omogućuju mu, po ne znam koju cijenu, usavršavanje i trening. Kad neko dijete u školi pokaže sposobnosti za nogomet, rukomet, košarku ili koji drugi sport, odmah mu se nude dodatni treninzi, nastupi i turneje koje mu posve iscrpe sve slobodno vrijeme. I ne zapažamo kako u takvim slučajevima ipak život ide mimo takve djece.
Ovih su dana Olimpijske igre. Sigurno, divljenja je vrijedno sve što su ti mladi ili manje mladi ljudi ugradili u sebe da postignu tako divne rezultate. I mi Hrvati radosni smo kad netko od naših dospije na prijestolje slave zbog osvojene medalje. To je i ponos za cijeli hrvatski narod, ponos za sve koji ih vole. A njima je to radost, gotovo životni cilj. Ipak, i tu postoje opasnosti i pretjerivanja. Ljudi su sposobni i po cijenu opasnosti od teška ranjavanja, pa i smrti, uhvatiti se u koštac s izazovima težnje da budu prvi. To katkad dobije izgled ne više igre, nego gruba naprezanja i postizanja cilja po svaku cijenu. Dobiva se katkad dojam da se ljudi više ne igraju, da to više i nisu Olimpijske igre, nego nadmetanja koja znaju i tragično završiti. Brzo se zaboravio prvi dan ovih Olimpijskih igara kad je jedan sudionik poginuo. Bio je to šok u tom času. Uspjelo se to zaboraviti. Nas je potreslo to što su na isti način mogla ozbiljnije stradati i naša četiri konkurenta u sličnoj disciplini. I divim se ljudima koji se toliko trude, a opet i strahujem da se ljudi više ne znaju igrati.
Sport se profesionalizirao, postao je dio zarade. Olimpijada se, doduše, službeno od toga distancira, ali praktično postoje velike napasti i u tome. Lijepo je kad netko postane dobar pjesnik i kad se u tome razvija. Lijepo je kad netko postane izvrstan glazbenik i zadivljuje mnoge svojim koncertima. Divimo se kad netko postane vrsni stručnjak u svojoj struci da je i svjetski poznat. Nije lako postati i vrhunski sportaš. Sve su to divljenja vrijedni uspjesi. Ipak, ne bi se smjelo nikada, ni u ne znam kakvim okolnostima života i profesije, zaboraviti kako je najvažnije postati dobar čovjek.
Gubitak prsta može onemogućiti svjetskom pijanistu da kvalitetno radi svoj posao. Bolesti glasnica mogu paralizirati pjevača da više ne može nastupati, slomljena noga može za neko vrijeme ili trajno onemogućiti sportaša da trenira i nastupa, bilo kakva bolest može svakog uspješnog čovjeka onemogućiti da i dalje radi u svojoj struci. A ipak život teče i dalje i život ima smisla ako svaki takav nosi u sebi ostvarenje: da je postao čovjekom u punom smislu riječi, da je čovjek poštene riječi. Da je čovjek vjerne ljubavi, da je osoba spremnog darivanja za druge. Tada je u životu još sve otvoreno da se ostvari osnovno i jedino potpuno vrijedno zvanje biti čovjek.
