Želio je o tzv. Velikom jubileju kršćanstva (2000. godina od Isusova rođenja) fizički dotaknuti tlo po kojem je Isus hodao za zemaljskog života.
Htio je počastiti i druga sveta mjesta i uspomene na događaje iz povijesti spasenja. Time je dao do znanja koliko je kršćanstvo povijesno utemeljeno. Ono nije neki mit ili legenda, nije neka teorija ili filozofija, svjetonazor ili društveno uređenje: kršćanstvo je u svojim temeljima povijesna osoba Isusa Krista. Isus nije svojim apostolima, a potom i svim svojim sljedbenicima darivao manifeste ili brošure, nije im ispisivao programe nove religije.
Isus je jednostavno govorio: „Slijedite mene!“ To znači: činite što ja činim. Živite kako ja živim. Gledajte mene. Zato je Isus sebe nazvao: Put i Istina i Život. Od presudne je važnosti činjenica da se Isus rodio u određenom povijesnom trenutku i živio na točno jasnim geografskim prostorima. Lukino evanđelje donosi na dva mjesta događaje i likove s kojima povezuje pojavu Isusa Krista. Rođenje Isusovo bilo je u vrijeme cara Augusta i potom drugih upravitelja i vladara u Jeruzalemu, a njegova muka i smrt padaju u vrijeme cara Tiberija te rimskog upravitelja u Judeji Poncija Pilata. U tim paralelama može se dosta točno odrediti i vrijeme Isusova rođenja i djelovanja. A to je onda povijest, to su činjenice na kojima počiva kršćanska vjera.
Prema tome, Božić je povijesna istina. Isus, jasno, nije samo povijest koju mi možemo u cijelosti analizirati i dokučiti. Isus je i Bog, začet po Duhu Svetom, on je i uskrsnuo od mrtvih. Sve to nadilazi naše racionalno shvaćanje. A to je sadržaj vjere, poziva na povjerenje. Uz Božić tako slavimo povijesno rođenje Isusa Krista od Djevice Marije. Uz Božić slavimo i Božji silazak među ljude, kako se to hebrejski kaže: Emanuel, Bog s nama! Božić nije tek neki folklor, Božić je blagdan kad se očitovala sva ljubav Božja prema ljudima.
