Već više od mjesec dana obilaze maškare po našim gradovima i selima te se organiziraju manifestacije ljudske razuzdanosti. I tako redom vikend za vikendom, katkada i dan za danom. Nekad je to bio samo taj jedan dan, karnevalski dan, mesopust ili slično, odnosno utorak prije Pepelnice. Danas to traje i više od mjesec dana. Pribojavam se da se to ne odulji od početka nove godine, a možda i više. Neki ljudi kao da tek o danima maškara dođu na svoje. Pitam se katkad zašto mnogi ljudi toliko vole takve dane? Obično se stavljaju maske na lice i pokušava se prikriti vlastiti identitet. A u takvoj prikrivenosti kao da čovjek samome sebi dopusti određeno ponašanje koje inače ne prihvaća u normalnim okolnostima. A isto tako očekuje da ga tako i drugi prihvate. Kao da pod maskama više nismo isti ljudi. Tko smo mi u istini svoga bića?
Dolazi vrijeme kada ćemo morati skinuti te maske što ih privremeno stavljamo na sebe. Hoće li se onda otkriti naše pravo lice? Nemamo li katkad dojam da smo zapravo na van uvijek pod nekom maskom? Nemamo li dojam da smo i prema sebi u određenom smislu isto tako pod nekom maskom? O sebi redovito bolje mislimo nego što jesmo; dakle, nismo u istini.
Želimo se i pred drugima pokazati boljim nego što jesmo. Postoji neka napast u nama da uvijek otkrivamo neko svoje drugo lice nego što u dubinama jesmo. Kao da smo stalno pod nekom maskom. Osjećamo to stanje posebno u nekim sretnim trenucima kada otkrijemo da smijemo biti ono što jesmo i da se ni u čemu ne moramo ustručavati i sputavati. To su trenuci unutarnje slobode. Međutim, kako su rijetki takvi trenuci! Čak i kada se kao vjernici ispovijedamo, pokušavamo prikriti vlastitu bijedu.
Nabrajajući svoje grijehe redovito pridodajemo da je krivnja negdje drugdje, na nekom drugom, a ne na nama. Nemamo hrabrosti pred sobom ili pred svećenikom prihvatiti svoje pravo lice, svoju istinu. Kada skinemo s lica maske što smo ih tijekom karnevalskih dana stavljali na sebe, koliko će još maski na nama ostati? Kada će jednom doći vrijeme da se sebi i drugima otkrijemo u punoj istini? Isus nam govori da će to biti vrijeme konačnog, drugog susreta s njime kada će naš pogled biti dublji i kada će i drugi svojim pogledom prodrijeti u tajne bića i savjesti. Bit će to vrijeme koje se pretače u vječnost.
Tada se više nećemo trebati ničega bojati. U punoj istini shvatit ćemo da smo slobodni i da smo apsolutno prihvaćeni. Međutim, Isus bi htio da to iskustvo već sada nosimo u sebi. Blago nama ako sve jasnije i dublje ulazimo u istinu vlastitoga bića i ako iz te istine pristupamo ljudima oko sebe. Tada se nećemo trebati postidjeti pred ljudima; niti će se Sin Čovječji trebati nas zastidjeti pred Ocem na nebesima. Hrabrost za istinu dat će nam ono iskustvo koje je Isus definirao riječima: Istina će vas osloboditi.
